MIZOGINIJA S BIBLIJSKIM POKRIĆEM

Stoljećima je žena u crkvenim krugovima tretirana kao niže biće, a ništa bolji tretman nema ni danas. Žene u Katoličkoj crkvi niti slučajno ne mogu postati svećenice, iako se ravnopravnost spolova ističe kao jedno od osnovnih ljudskih prava, pa shodno tome jedan od najcjenjenijih povjesničara religije Karlheinz Deschner kaže: „Najranije podcjenjivanje žene u kršćanstvu potječe od Pavla koji se pritom nigdje ne može pozvati na Isusa. A onda je Pavao često taj na koga se pozivaju i čije neprijateljstvo prema ženama i od Isusovih učenika napravili propagatore djevičanstva i mržnje prema ženama.“ Štoviše, za Petra, „prvog papu“ i obiteljskog čovjeka kasnije se tvrdi da je pobjegao iz svakog mjesta koje je skrivalo ženu, a zabilježena je i njegova rečenica: „Žene nisu dostojne života.“
U Poslanici Efežanima se kaže: „Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je Krist glava crkve. štoviše, kao što je crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima.“ Pozivajući se na Isusa, Crkva ni tu ne slijedi njegov put jer sam je Isus isticao ravnopravnost između žene i muškarca, no poziva se na Pavla koji svojim prikazom podčinjava žene. Povijest kršćanstva o statusu žena u Crkvi, temelji se na Pavlovim predodžbama ugnjetavanja žena, te jednakosti robova i žena prema njihovim vrijednostima. Inspiriran Pavlovim riječima u I. Poslanici Korinćanima sam papa Ivan Pavao II. kaže: „Žena mora šutke slušati i potpuno se podčiniti. Ne dopuštam ženi da poučava i da se uzdiže iznad muškaraca. Prvo je dakako bio stvoren Adam, a tek onda Eva.“ Što reći na sve to, kada i sam Ivan Pavao II. svojom izjavom ne prihvaća ženu kao osobu u cjelini. Žena je samo stvorena i svedena na stroj za rađanje, a ne kao biće koje može biti istovjetno sa muškarcem. Prema njegovom tumačenju žena može biti samo majka ili supruga iz čega proizlazi da je u crkvi itekako prisutan seksizam, mizoginija i diskriminacija žena. Čak je i Marija, Isusova majka, doslovno marginalizirana jer prema biblijskoj priči njeno se ime skoro niti ne spominje, a kada se to dogodi onda joj se vlastiti sin obraća na vrlo surov i grub način. Marija je, kako nam Sveto pismo govori, bila zaručena s Josipom, no prije nego mu je postala ženom ostala je trudna po Duhu Svetom. Josip, kao „pravi muškarac“, odluči je napustiti, a prema biblijskom zakonu za nju bi to značilo osuditi je na smrt kamenovanjem. Toliko o hrabrosti i ugledu muškarca! Jednom prilikom i sam Isus je prema majci Mariji iskazao neshvatljivu netrpeljivost. Događaj se zbio na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje joj je rekao: „Ženo, što ja imam s tobom?“, a kada mu jednom drugom prilikom jave da ga majka s obitelji čeka i želi s njim razgovarati, on prezrivo odvraća: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ i pruži ruku prema učenicima:“ Evo, reče, majke moje i braće moje!“ To su bile jedine riječi koje je sin rekao svojoj majci, prije nego što je bio razapet na križu. Najvažnija uloga majke Marije bila je rađanje muškog djeteta Bogu, začevši po Duhu Svetom. Iz svega je vidljivo koliko je Crkvi bitna uloga žene, te koliko joj je gnjusan i pokvaren stav, općenito prema ženskom rodu, kada ni sam Isus, njezin sin, nema obzira i poštovanja prema majci, ali kako bi kroz svoju tradiciju Crkva bar donekle priznala njene „zasluge“ naknadno je spomenutoj kroz dogme dodijelila ulogu Majke Božje.

Na upit o nastanku navodnih prvih ljudi na zemlji, dakle Adama i Eve, jedna znanstvenica kaže: „Glupo je tvrditi da je, pa makar to napravio i Bog, prvo stvoren muškarac pa onda žena iz jednostavnog razloga što je genetskim istraživanjem znanstveno dokazano da je žena ta koja je nositelj, a muškarac je samo sporedni proizvod. Naime, kod embrija tek nakon mjesec i pol dolazi do formiranja spola, jer je u trenutku začeća prisutan samo ženski kromosom x, što znači da je svako dijete u tom času žensko. Tek nakon otprilike 45 dana može doći do infiltracije kromosoma y, što onda dovodi do rađanja muškog djeteta.“
Napredak znanosti za Crkvu je značilo potonuće njihove apsolutističke vladavine. Biblija je imala vjerski i znanstveni autoritet, te samim tim nije bila spremna prihvatiti novu sliku o svijetu koja je bila čista suprotnost njoj samoj. Među najpoznatijim znanstvenicima onog vremena bio je Giordano Bruno, koji je u ime Crkve bio spaljen 1600. godine, u Toulouseu 1619. godine spaljen je Lucillio Vanini, filozof Tomasso Campanella proveo je 27 godina u tamnici inkvizicije, a Galileo Galilei koji je odnos crkve i znanosti „otrovao“ do današnjih dana, odriče se vlastitih „zabluda“ te nekoliko godina prije smrti provodi u kućnom pritvoru. Crkva nikada nije prihvaćala znanost, te je prema njihovim zakonima osudila na smrt tisuće velikih umova, samo zato što su se „suprotstavili“ njihovim stavovima. Ako je toliko nepovjerenje u znanost tj. znanstvenike, postavlja se jednostavno pitanje… Zašto se veliki crkveni umovi podvrgavaju liječenju i traže pomoć za ozdravljenje od medicinskih stručnjaka? Zar im nije dovoljna sama molitva? Rečenicom koju je iznijela prije spomenuta znanstvenica, postavlja se teorija o nastanku populacije muškoga roda, te jedino možemo zaključiti kako bi ona iznošenjem izrečenoga u ranijoj prošlosti zasigurno bila proglašena vješticom te bi joj bilo suđeno putem zloglasne Inkvizicije koja je provodila nezamisliva mučenja i ubojstva. Sva ta nedjela upravo su prakticirana od vjerskih sadista uz blagoslov same Katoličke crkve, koja je u današnjem vremenu ipak donekle „napredovala“, tako da nema bojazni da će biti mučena ili spaljena u ime Boga!

No, vratimo se ženama u očima ove seksističke institucije pa ćemo ovdje navesti samo neke izjave crkvenih učitelja koji su kasnije proglašeni svecima:
Toma Akvinski: „Žena je promašaj prirode.“ „Bitna vrijednost žene leži u njenoj sposobnosti rađanja i u njenoj koristi u domaćinstvu.“, „Sa svojim viškom vlage i svojom nižom temperaturom tjelesno i duhovno manje vrijedna, neka vrsta unakaženog, promašenog, neuspjelog muškarca. Potpuno ostvarenje ljudske vrste je samo muškarac.“, „Muški fetus postaje čovjekom nakon 40 dana, a ženski tek nakon 80 dana. Djevojčice nastaju od oštećenog sjemena ili vlažnih vjetrova.“

Otac Augustin: „Žena je manje vrijedno biće koje nije bilo stvoreno od Boga na njegovu sliku. To odgovara prirodnom redu da žene služe muškarcima.“

Ambrozije: „Žena mora pokriti glavu, jer nije Božja slika.“

Papa Pio II.: „Kad vidiš ženu, misli da je to vrag. Ona je neka vrst pakla.“
Emancipacija žena u vrijeme Isusa po Bibliji bila je prihvaćena od njegove strane, jer su i one bile u Isusovoj službi i suprotstavljale su se uobičajenoj ulozi žena. Isus je, po Svetom pismu, isticao žene na način koji je u židovskom društvu bio upravo skandalozan. On je prekršio zakon koji određuje da se preljubnicu kamenuje. Ženu je opustio da ide kući i k tome je još raskrinkao licemjerje muškaraca koji su je optužili rekavši: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.“ On je prihvatio dar ljubavi jedne poznate gradske bludnice, koja mu je pomazala stopala…On je razgovarao sa ženama – čak i s takvima koje su stajale sasvim nisko u socijalnom hijerarhijskom poretku kao Samarijanka i Kamanejka. On je išao u kuću dviju žena, Marije i Marte, i time se ogriješio o sve dobre običaje. Barem Biblija tako kaže i usput ispoljava svu svoju kontradiktornost spram prije navedenog Isusovog odnosa prema majci i ovoga gdje navodno istinski iskazuje poštovanje prema ženskom spolu, a govorimo o istoj onoj knjizi koju s obzirom na svoje nazadne, srednjovjekovne stavove ne poštuju upravo oni koji se najviše u nju zaklinju. Prema tome, a po svemu navodno izrečenom i napravljenom od strane Isusa nije dano za naslutiti da je dotični bilo čime naštetio položaju žena kao niti njihovom isključivanju iz bilo koje crkvene službe, za razliku od Pavla koji je svojim mizoginijskim ispadima imao totalno podcjenjivački odnos prema ženama i na čije se izjave često pozivaju i sami crkveni poglavari i svećenici.
S obzirom na iznijete činjenice, vezane uz procjenu „vrijednosti“ žena, postavlja se još jedno pitanje… Kako je uopće moguće da u današnje vrijeme Crkvu obilazi i misama nazoči veći postotak ženske populacije, klanjajući se pokorno, tražeći svoje mjesto pred oltarom ne prihvaćajući činjenicu da je upravo ta ista Crkva okaljana gomilom zločinima, između ostaloga i onim najbrutalnijim, izvršenim upravo nad ženama, te kako žene same bespogovorno slušaju te iste crkvenjake koji ih omalovažavaju, jer citirajući Bibliju ili općepoznate crkvene učitelje u svojim glavama imaju predodžbu kako žena nije ništa drugo nego „polovica djeteta“ i „bijesna životinja“, a najveću čast koju ima je to što joj je dana mogućnost ili bolje rečeno obaveza rađanja?! Dakle, jedini zaključak koji se nameće je taj da niti danas Crkva ne priznaje ženi ljudsko dostojanstvo već je svodi na objekt koji sprječava nestanak ljudske vrste na Zemlji i u isto vrijeme služi muškarcima samo kao neophodna ispomoć.

(5427)