PRIZNAJEM, JA SAM SVE ŠTO TI MRZIŠ

PISMO KOJE JE DOŠLO NA NAŠ MAIL, OBJAVLJUJEMO GA U CIJELOSTI:

Draga mama,

priznajem, ja sam sve što ti mrziš!

Kako je teško, jako teško vidjeti da te više od sedamsto tisuća ljudi ne voli, da ne kažem mrzi, uključujući i tvoju vlastitu obitelj samo zato što nisi po njihovim gabaritima velikog Hrvata i katolika, žene koja rađa i vrijeme provodi kako bi bila rob mužu i djeci ili muškarca koji očajnički kopa kanale sa završenim fakultetom samo kako bi glumio nekoga tko hrani svoju obitelj, a zabranjeno mu je loviti veprove i dovlačiti ih u pećinu koja se zove dom jer u pećinama više ne živimo, ali razmišljanju pećinskog čovjeka još uvijek robujemo.

Da, priznajem… Ja sam transseksualna osoba, ne lezbača kako me zoveš ti, moja mama, ne peder kako me zove tvoja kćer i moja sestra, ja sam ljudsko biće i imam svoj Pride, svoj ponos ovakav kakav jesam.

Bio sam dobro dijete, uvijek, odličan učenik, dobar sportaš, tatin ponos, a mamina nesreća. Nikada me nisi voljela, uvijek si sumnjala da sam greška prirode pa me pokušala „ozdraviti“, izliječiti moju bolest. Ali mama, ja nisam bolestan, ja sam ljudsko biće, tvoje dijete, shvati to. Ne, ti to ne shvaćaš niti nakon toliko godina, ti to nećeš shvatiti nikada, jer ja sam teško bolestan po tebi, crnci su ti „naboksani“ što god to značilo, pederi su ti odvratni, lezbače su „gnjusne i kravetine feminističke“ koje u životu ništa drugo ne rade nego mrze muškarce koje ti toliko voliš. To je skupina idiota, rekla si to za LGBT osobe, milijun puta si to rekla, a tvoje dijete, ono što si rodila i koje si navodno željela, je među njima, među tom manjinom čovječanstva koja se tebi gadi i kojemu bi očito zabranila živjeti, zatvorila ih na neki pederski goli otok, ne onaj na kojemu je skoro završio tvoj muž i moj otac jer je volio Hrvatsku, volio onu koju ti mrziš, Hrvatsku za sve ljude, poštenu i pravednu za sve jednako, pa i za one koji su tebi odvratni i za koje, po tvom mentalnom sklopu, nema mjesta među vama „normalnima“.

Cijelo djetinjstvo i čitavu moju mladost nametala si mi osobe suprotnog spola kako bi ja zadovoljio tvoju majčinsku dužnost da svim prijateljima i znancima javiš sretnu vijest kako nastavljam lozu, kako sam u braku i kako si stvorila „normalno“ dijete. Nisi uspjela, jer protiv prirode ne možeš, protiv onoga što jesam nikada nećeš moći, jer ja sam i danas transseksualna osoba. Ja sam i dalje svoj, ono što sam cijeli život bio, a ti si to tako mrzila, mrzila si mene. Krstila si me, slala na Prvu pričest, na krizmu, htjela si od mene napraviti dobrog Hrvata i katolika, nisi uspjela, ja sam agnostik jer razmišljam svojom glavom, svojim mozgom, a ti si prekršila sve Božje zakone u koje se kuneš jer mrziš, mrziš svoje vlastito dijete, mrziš sve koji su drugačiji. Hoće li ti to tvoj Bog oprostiti draga mama, tu silnu mržnju koja u tebi živi i raste proporcionalno ostvarenju prava za koje se ja, tvoje dijete, borim? I još nešto… Za razliku od tebe ja volim, volim i to beskrajno sve ljude i ponosan sam na sebe što sam takav, pa makar i ne bio „Božja slika“ iako smo, po tvom uvjerenju, svi stvoreni baš tako, na njegovu sliku i priliku.

(26466)