ZAŠTO JE KATOLIČKA CRKVA NAJBOGATIJA CRKVA U AMERICI

Sjedinjene Države su nominalno protestantska zemlja koja je ponosna na svoje temeljno ustavno načelo – Odvojenost Crkve i Države. Ona je utočiste brojnim protestantskim zajednicama, kao i sektama od kojih su neke gotovo na granici ludila. Ipak, Katolička crkva je najveća pojedinačna religiozna jedinica u Sjedinjenim Državama. Ona je ujedno i najzatvorenije “klupko” sa izuzetkom židovske zajednice. Ona je društveno i politički najmoćnija, ali i najbogatija od svih crkava u USA. I ne samo u USA, nego i u cijeloj sjeverozapadnoj hemisferi. Njezin spektakularan status u tom području nije moguće shvatiti tek jednim brzim pogledom ili pregledom. Iako najveća pojedinačna religija, ona je brojčano manjina sa oko 50 milijuna pripadnika u populaciji daleko iznad 200 milijuna. Objašnjenje se svakako može naći u elementarnoj formuli: – Podjela stvara slabost, a jedinstvo jakost! Čak i kad prihvatimo istinitost ovoga, katolički fenomen uopće nije lako i jednostavno razumjeti. Ovdje se sada bavimo blagom kojeg je Katolička crkva nagomilala u USA. Taj proces, instrumenti u njemu korišteni i njegovi rezultati zahtijevaju pojašnjenje. Jer, Katolička crkva osim što je korporacija, ili bolje rečeno multikorporacija po uobičajenom značenju te riječi, ona je istovremeno i Crkva i zgrtanje njenog bogatstva proizlazi naprosto iz toga što je – Crkva. Religija još uvijek izuzetno prožima društvo. Sjedinjene Američke Države iako najprosperitetnija zemlja svijeta vrlo duboko su prožete religioznošću. Puno više nego Europa. Religioznost u Sjedinjenim Državama, iako ideološki, teološki i crkveno raznovrsna i čak kontradiktorna ima jedan zajednički nazivnik, a to je najveći utrošak energije na zgrtanje materijalnog blaga i vještog stjecanja brojnih, skupih zdanja eksploatacija urbanih područja, te stalno ubiranje dolara i investiranje na ogromnom tržištu po cijeloj zemlji. Ove poslovne i financijske operacije su pokretane, provođene i vršene od raznih “vjera” koje djeluju u okviru tzv. organizirane religije. Ovaj fenomen fantastičnog bogatstva američkih crkava ipak ne može biti potpuno razumljiv i shvaćen. Doduše, on je prisutan i u Europi, ali u njoj su trebala stoljeća da bi organizirana religija stekla kontrolu nad većim dijelovima kolektivnog blaga raznih evropskih naroda. Kako je to onda u SAD koje su mlada, jučer rođena država bilo moguće da Crkve postignu takav nivo bogatstva, kojim mogu posramiti velike industrijske i financijske korporacije na njihovu terenu i u njihovoj igri? Odgovor je dvostruk: On se može naći u temeljnim karakteristikama američkog čovjeka:

a) – energija, poduzetnost, produktivnost, žeđ za uspjehom, ali i velika darežljivost u isto vrijeme.

b) – nasljedna sentimentalnost i religiozna naivnost.

A sve to je rezultiralo stvaranjem Homo Americanusa koji je najdarežljiviji dobrotvor svojoj Crkvi. On je spreman identificirati sebe i svoj osobni uspjeh sa onim svoje Crkve. Prema tome, ako je on postao bogat, zašto i njegova Crkva ne bi imala udjela u tome? Institucije su ogledalo društva koje ih stvara pa tako i Crkve. Međutim, one maksimalno i nemilosrdno iskorištavaju elementarnu emocionalnost američkog vjernika. Ako tomu dodamo još i veliku dozu patriotizma, razboritosti, zatim klanizma i osjećaja posebnosti, tada sve skupa čini neiscrpan izvor za eksploataciju. A to donosi fantastičnu dobit američkim crkvama. Primjerice, godišnjak američkih Crkava bilježi za 1966.godine da su Protestantske crkve prijavile oko 3 milijarde dolara godišnjeg prihoda. Katolička crkva po svom starom običaju ne objavljuje svoje službene bilance američkoj javnosti, a ni židovske zajednice. Slijedeće godine prema neslužbenim vladinim izvorima, suma je gotovo udvostručena što je nevjerojatan rast u tako kratkom vremenu koji nije nikada nigdje zabilježen. Prava majstorica na tom polju, kao i na mnogim drugima, upravo je Katolička crkva. Već smo ranije spomenuli kako je 1942. papa Pio XII. osnovao Instituto (ili Vatikanska Banka drugim imenom) sa preciznom zadaćom, a to je slanje novca preko Atlantika u USA. Zašto je on izabrao baš Sjedinjene Države? Ne toliko zbog udaljenosti i sigurnosti SAD od boljševičke armije i evropskih crvenih bukača poslijeratnog vremena. Pio XII. je poslao vatikanske milijune u SAD, pošto je Katolička crkva tamo već bila ekonomska i politička sila sa svojim pravima koja se infiltrirala u državne strukture poistovjećujući interese Crkve sa interesima društva. Dakle, jedan od glavnih razloga zašto je Vatikan izabrao SAD kao svog bankara bio je taj što je Crkva tamo već bila milijarder i kao takva imala je autoritet na financijskom polju. Novac je moć. Upravo to dvoje imala je Katolička crkva u SAD. A ovo dvoje je čvrsto prožeto i jedno gura drugo uvijek prema gore. Iako je Vatikan stalno i dosljedno podržavao Hitlera, on se nakon rata okreće ka pobjedniku – Sjedinjenim Državama i ubrzo konsolidira svoju poziciju. Osovina Vatikan – Washington sve se vise učvršćuje, osobito ona ekonomska u jedno veliko i moćno financijsko partnerstvo, a dobri poznavaoci prilika kažu, da su se SAD zbog toga oglušile na zahtjeve koji su se tada mogli čuti, naime, da i Pia XII. kao Hitlerovog suradnika treba suditi kao radnog zločinca. Ali sada je Vatikan bio na pravoj strani i sredio je svoj položaj. I zgodna predstava je počela…! Vatikan je poslao milijune u SAD, a one su “posudile” milijune Vatikanu! Sve je uglavnom bilo dobro kamuflirano, po starom običaju Svete Stolice, pa su tako pojedinci, banke i korporacije služili kao statisti koji su štitili Crkvu od mogućih poteškoća i zapreka. Poslovi su obavljani kao privatni i tajni dogovori između visokih državnih službenika i katoličke hijerarhije. Radi ilustracije, navest ćemo samo jedan primjer poznat kao “vatikansko zlato”; prve vijesti o toj slavnoj kupoprodaji zlata pojavile su se 1952. u United Nations World Magazine. Napis je tvrdio, da je Vatikan kupio u mnogomilijunskoj vrijednosti zlatne poluge od SAD zlatnih rezervi. U Evropi su se čule glasine, da je papi omogućena kupovina tog skupocjenog metala dolar jeftinije (po unci) negoli je bila njegova cijena na tržištu, pa je tako Vatikan bio izuzetno povlašten u tim transakcijama. Zatraženo je objašnjenje u SAD i ubrzo je potvrđeno, da se radi o kupoprodaji teškoj oko 22 milijuna dolara. Uslijedila su negiranja, demantiji, šutnja da bi konačno Ministar financija izjavio, da nije istina da je zlato prodano po nižoj cijeni. Ovaj slučaj je otkrio, kako je Vatikan kupovao jeftinije zlato i onda ga prodavao skuplje stekavši tako veliku dobit. Takva praksa je postala dominantna u biznisu između Vatikana (Crkve) i američke države. Otkrilo se također, da su dijelovi državne administracije bili pod utjecajem i kontrolom izvjesnih američkih građana -katolika, koji su djelovali kao agenti Vatikana. Glasnogovornik Crkve biskup McShea to je otvoreno priznao za samog sebe. Međutim, on je negirao da Vatikan ulaze u američku industriju. Iako su činjeni veliki napori da to ostane u tajnosti, ipak je to procurilo u javnost i bilo poznato, ali samo onako općenito. Kasnije su se pojavile i precizne detaljizirane informacije. Ovaj opisani slučaj je samo jedan od mnogih kojima obiluje partnerstvo Vatikan – Sjedinjene Države. Sveta Stolica je važan dioničar u mnogim američkim kompanijama i korporacijama, spomenut ćemo samo neke: Američka Banka, Sinclair Oil Co., Anaconda Copper Co.(bakar), Baltimore – Ohio RR., Seabord, Firestone, US Rubber (kaučuk, gume), Bethlehem Steel (željezo), Brooklyn Edison, Pacific Gas/Electric, Montana Power Co., Squire Building (građevinarstvo), Fox Theatar, Fox Playhouses, Savoy Plaza Hotel (zabava i razonoda)…. itd. Sve moguće djelatnosti i Crkva tu nije birala u koju će vrstu poduzetništva investirati. Tako se ona duboko penetrirala u financijski i industrijski kostur američkog društva. Ona je praktički postala jedan od glavnih faktora u većini velikih američkih korporacija, trustova, banaka, industrijskih kolosa. Njezina financijska moć je zapanjujuća, a njezin utjecaj ogroman, čak i u najdemokratskijoj zemlji svijeta.