KATOLIČKO URBANO ŠIRENJE U SAD

VATIKANSKE MILIJARDE – 23. DIO

Desilo se tako da su tri klerika jednom zajedno ručala: protestantski pastor, katolički svećenik i židovski rabin. I razgovor je započeo: “Recite mi gospodine Smith, kako i što vi činite s prikupljenim novcem –pitao je otac O’Brien. “Podijelim ga na tri jednaka dijela. Jedan dio dajem siromašnima, jedan dio Crkvi i jedan ostavim sebi – odgovorio je gosp. Smith.  – A vi? “Ja ga podijelim na dva jednaka dijela. Jedan dam Crkvi, a drugi zadržim za sebe. – odgovori otac O’Brien.  – A vi rabine? “Ja podignem uvis cijelu kolekciju i izmolim molitvu: – O Bože, uzmi koliko trebaš, a ostatak ostavi meni! objasnio je rabin. U našem kontekstu ovaj mali vic ima značenje utoliko, što su sudionici zamijenili mjesta. Sada rabin postavlja ovo vitalno pitanje i prikupljeno dijeli na tri dijela.

Gospodin Smith ostaje na istom mjestu. Otac O’Brien je sada taj koji podiže  kotaricu uvis uz malu molitvu: – Gospodine, uzmi koliko trebaš, a ostatak ostavi meni! A to je slogan Katoličke crkve u Sjedinjenim Državama. Da li je Svemogući zadovoljan s ovakvom raspodjelom, nije poznato. Ali nekako izgleda, da On svoj dio konstantno daje njoj (hijerarhiji) i još s kamatama, a ona ga neprekidno dalje uspješno umnožava. Za nevjerne Tome dokaz više je i to, što Njegov predstavnik na Zemlji – papa nikada nije imao prigovor toj rastućoj plimi dolara. Ustvari, on je jedan od glavnih korisnika američkog crkvenog financijskog čuda. Za vrijeme svoje posjete New Yorku, papa Pavao VI. držao je misu na čuvenom Yankee Stadionu, što je izazvalo veliko iznenađenje i  čuđenje. Što? Zar vi ne znate da je Stadion također naš?! – rekao je jedan američki prelat začuđenim europskim novinarima.

I zaista, transakcije Svete Matere Crkve u Sjedinjenim Državama nemaju granica. Njezin kler je specijaliziran u individualnom i kolektivnom dodvoravanju i dobivanju naklonosti prominentnih ličnosti na ključnim položajima u javnom ekonomskom i političkom životu, na lokalnoj i državnoj razini. Mnogi od tih podmićenih i oni koji ih podmićuju su katolici laici i zahvaljujući tome, američka hijerarhija i njeni laički agenti imaju priliku za nadzor cjelokupne situacije. Čini se da svi tabui nestaju, gdjegod se može napraviti dobar profit. Navest ćemo nekoliko primjera koji pokazuju tipičan model za poslove i spekulacije u stjecanju nekretnina i zemljišta. Primjeri su dokumentirani. Rimokatolička strast za stjecanjem vrijednog javnog zemljišta najbolje se može vidjeti u samom New Yorku. Tu je izvanredno vrijedan i atraktivan prostor na Lincoln Squaru pripao jezuitskom sveučilištu Fordham. Škola je platila samo dio vrlo povoljne cijene ovog atraktivnog zemljišta i onda dobila federalnu pomoć za ostalo. Manhattan College koji pripada Kršćanskoj braći, poznatoj po njihovu vinu i konjaku, dobio je veliku tvornicu i sredstva za njezino preuređenje za potrebe koledža. Kardinal Spellman je svojim spretnim umijećem i vezama pribavio Crkvi mnoge hektare vrijednog urbanog zemljišta. Po svemu sudeći, najuspješniji u stjecanju vrijednog zemljišta su američki Jezuiti (isusovci). U Chicagu su tražili i dobili najatraktivniji prostor za svoje Loyola sveučilište, a uz pomoć prokatoličkih senatora u Kongresu- Paul Douglasa, Everett McKinley-ja. To je puklo u javnosti koja je burno reagirala, a je projekt bio povučen. Kasnije je sve sređeno na diskretniji i tiši način. U St.Louisu Mo. veliki projekt gradnje jeftinih kuca preusmjeren je u korist St.Louis sveučilišta (opet Jezuitskog) i kampusa u njegovu sastavu. Ovo sveučilište i još 27 drugih Jezuitskih koledža u SAD organizirani su na isti način, što znaci da su im upravitelji jezuitski svećenici i djelovanje im je pod strogom katoličkom kontrolom. Da bi povećao upis kardinal Ritter je izdao odredbu, koja zahtijeva da katolički studenti pohađaju samo katoličke koledže.

Boston u Massachusettsu je poznat kao utvrda Katoličke crkve u SAD. Kardinal Cushing je dobio 40 akri javnog zemljišta za gradnju crkve i škole, a svi financijski poslovi su vođeni zatvoreno i u tajnosti. Dijeljenje i prodaja javnog zemljišta Katoličkoj crkvi po često tek simboličkim cijenama, zatim ustupanje javnih škola i bolnica postalo je gotovo uobičajena praksa. Čak je i Kongres (1987.) darovao Katoličkoj crkvi jednu površinu koja je pripadala rezervatu Chippewa Indijanaca. Nagon Katoličke crkve za stjecanjem i zadobivanjem vrijednog zemljišta, pogotovo urbanog, rastao je sve više i više, a što potvrđuje staru izreku da “apetit raste s jelom”. Jer što je više imala, to je više htjela imati. Ovaj proces se ubrzava i kao svi slični procesi, vjerojatno će imati i svoj dramatičan kraj. Takav kraj koji će doći neočekivano i uzrokovat će tragedije, kao što se to cesto događalo u Europi. Jer, kad je imala previše, onda je gubila najviše.

Američka Katolička crkva nesumnjivo ide ka svojoj duhovnoj ruševini. Kolosalna materijalna dobra i prevelika financijska moć strovalit će je u konflikt s društvom. Hoće li ona zastati u toj ludoj trci za dobicima? Sudeći po njenim aktivnostima, odgovor je prilično zvučno – NE!

Nastavlja se…

(1475)