BEZGREŠNO ZAČEĆE I ISTOČNI GRIJEH

Istočni grijeh definira se kao grijeh u kojem se, po tradicionalnoj katoličkoj teologiji, rađaju svi ljudi, jer, potječući od Adama, participiraju u njegovu grijehu neposluha prema Bogu. Taj grijeh, Adamov, u teologiji se još naziva i „peccatun originale originum“. Krist donosi oslobođenje od tog istočnog grijeha za sve čovječanstvo općenito, a pojedinac se oslobađa vjerom i sakramentom krštenja.
Što je toliko strašno u Istočnom grijehu, neposluh prema Bogu ili nešto veće? Postoji li veza sa Sotonom iz koje proizlazi zlo, koje se reflektira ubojstvima, nasiljem, nepravdom, svađama, mržnjom, lažima i inim nepodopštinama. Kako se izvući iz Istočnog grijeha i postoji li način da se iskupimo, možda krštenjem ili žrtvovanjem za spasenje? No, nameće mi se pitanje: „Od čega se trebamo spasiti, da li od sebe samih?“ Pravdom protiv gnjeva?…
U Novom zavjetu ime Blažene Djevice Marije vrlo malo je spominjano, Prema tradiciji, poznato nam je da su se njeni roditelji zvali Ana i Joakim, koji dosta dugo nisu mogli imati djece, te se odlučiše moliti Boga da im usliša molitvu. I, gle „čuda“, majka Ana zatrudni i rodi Mariju!
Marija je bila jedinstvena žena, čiste vjere i predanosti Bogu, kojemu naposljetku rodi Isusa. Bila je tiha i skromna žena, koja je u duši bila čvrsto vezana s Bogom. Prije rođenja Isusa nije izgubila povjerenje prema Bogu. Da li je uistinu bila svetica ili je bila obična kao i svaka druga majka – žena? Kako tumačiti pojam vazda Djevica, ako je zatrudnjela i rodila? No posredstvom Crkve, sve je moguće…
Nažalost, mnogi vjernici i danas žive u uvjerenju, da ju je sam Bog unaprijed „izabrao“, te da je od samog početka njezinog života bila „oslobođena“ od Istočnog grijeha uz posebne milosti Božje.
Kontradiktorno, uz sve moguće „povlastice“ osjetila je bol pri samom porođaju, te rođenjem vlastitog sina Isusa, Šimun „glasnogovornik“ ukazuje joj na veliku patnju, mučenje i smrt koju će upravo doživjeti sam Isus za „dobrobit“ vlastitog naroda? Da li je sve to moguće i da li je Bog bio toliko okrutan i bešćutan da žrtvuje vlastitog sina za bolje sutra?
Po čemu se naši životi razlikuju od Marijinog i samog kraja njezinog života, te mi se uz sve te nebulozne konstatacije nameće pitanje zar smo svi mi drugačiji ili koji je cilj življenja, ako smo osuđeni na patnju, bol, muku, koja je zapisana u samoj Bibliji? Da li je vrijedno živjeti?

Na Prvom vatikanskom koncilu 1870. godine prihvaćena je posljednja od četiri dogme Blažena Djevica Marija i njezino uznesenje, koja je nastajala najduže od svih dogmi i smatrana je plodom pučke pobožnosti.
Bezgrešno začeće i dalje će ostati velika nepoznanica, jer sam naziv, po našem laičkom mišljenju tumačimo kao začeće bez seksualnog odnosa ili možda griješimo. Prema evanđeljima po Mateju i Luki, Marija je bila noseća prije nego li ju je Josip (njen zaručnik) „upoznao“, oslobođena od Istočnog grijeha, ali očito da nije bila „oslobođena“ od zemaljskog grijeha. Teolozi stoljećima uvjeravaju vjernike, objašnjavajući bezgrešno začeće čudom, dokazujući vlastitim razumom vječno djevičanstvo. Da bi opravdali vlastito neznanje i temelj Svetog pisma, služe se raznim tumačenjima, što proizlazi iz činjenice da inzistiraju na posljednjoj dogmi, kojom se definira da je Marija po završetku vlastitog života uznesena u nebo. Iz toga proizlazi da razum i teologija nemaju puno toga zajedničkog. Frank Yerby kaže: „Teologija je blagi oblik ludila.“
Nauk o Istočnom grijehu suprotan je Bibliji. Katolički teolozi tvrde da su Adamovim „nepromišljenim“ postupkom, svi ljudi postali grješni. Takav stav se nigdje ne spominje u Bibliji, to je isključivo stav Katoličke crkve.
Biblija zagovara tezu da je Isus ipak imao još braće i sestara, što je vidljivo iz Evanđelja po Mateju, (Mt13,55) koji kaže: „Nije li ovo drvodjelin sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a njegova braća Jakov i Josip i Šimun i Juda?“ Od Apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova.“ (Gal 1,19); „Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.“ (Djela 1,14); „I čuvao je djevicom dok nije rodila Sina. I nadjenu mu Ime Isus.“ (Mt 1,25). Prema zadnjem stihu iz Evanđelja, može se uistinu protumačiti da je Marija bila Djevica prije nego se Isus rodio, no nigdje u Bibliji ne piše da poslije toga nije imala odnose sa svojim mužem Josipom. U prvom i drugom stihu očigledno je, nakon Isusova rođenja, Marija ipak „upoznala“ svog muža Josipa. Katolička crkva tvrdi, npr. da je Josip imao djecu iz prvog braka, a osobe o kojima Isus govori, da su njegova polubraća.
Evanđelje po Luki kaže: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“. Tim citatom katolički vjernici pokušavaju pokazati da je Marija bila „vazda Djevica“. Činjenica da je još uvijek imala muža, niti ga „upoznala“ ne pokazuje zavjet trajnog djevičanstva.
Marijino trajno djevičanstvo povezano je sa kultom štovanja majke i djeteta, a ne s Biblijom.
Anđeo Gabriel uputio je riječi Mariji: „Blažena ti među ženama.“ Tom izjavom pokušavaju opravdati da je Marija uzvišena, što nije razlog da se Marija smatra božanskom osobom. Sličnim riječima prije nekoliko stoljeća bila je blagoslovljena i Jaela, žena Hebera Kenijca.
„Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca.“
Crkvene vođe uvidjeli su, da ako u kršćanstvu pronađu sličnosti sa štovanjem božice Majke, mogli bi povećati broj vjernika. Štovanje koje je bilo povezano s poganskom Majkom, preneseno je na Mariju. Teško je odreći se vjere koja se prakticira stoljećima, pa tako i prihvatiti Istinu o postojanju Majke Božje, Isusa, bezgrešnog začeća, što je znanost odavno demantirala, ali odavno je poznato da Crkva i znanost ne mogu zajedno.
Sveto pismo (Biblija) jasno govori da je samo jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist, ali rimokatolicizam naučava da je Marija, također, „posrednik.“
Među mnogim apsurdnim konstatacijama postoji i veličanje Marije, nazvavši je „kraljicom Neba“, ali Marija to nije iz čistog razloga jer je Božica Majka bila štovana „Nebeskom kraljicom“, davno prije Marijinog rođenja.