BEZBOŽNA EUROPA

Prije nekoliko dana prijateljica mi je donijela jedan stariji broj tjednika koji neću imenovati jer njegovo ime nije važno, bitno je ono što u njemu piše. Naime, taj se list osvrnuo na sve manju posjećenost crkvi u Europi, pa tako navodi da je u Njemačkoj zatvoreno njih četiri stotine, od toga šezdeset katoličkih, u Velikoj Britaniji oko deset tisuća, a u Nizozemskoj se i katoličke i protestantske crkve doslovno prodaju i pretvaraju u džamije. Činjenica koja kod vjernika izaziva, u najmanju ruku, čuđenje i zgražanje je da će diljem Europe porušiti možda i više od petnaest tisuća sakralnih objekata jer jednostavno više nisu isplativi, gotovo nitko ih ne posjećuje, ljudi očito više nisu toliko duhovno nabrijani da bi nedjeljom ujutro pohodili instituciju koja u posljednje vrijeme reda skandale kao na tekućoj vrpci, posebice one pedofilske.

U nastavku teksta stoji kako su kršćani u neka davna vremena bili materijalno siromašni, ali nadasve bogati duhovno, te posjedovali ono iskonsko zajedništvo u molitvi koje današnjim kršćanima očito ne predstavlja prioritet. Oni više ne osjećaju nikakvu odgovornost za svoje bližnje po vjeri, nema empatije, evangelizacija ne predstavlja apsolutno ništa, a zajedništvo u Duhu Svetome je postala imaginarna kategorija kao i spomenuti Duh za kojega masa vjernika uopće ne zna što zapravo predstavlja.

Crkva kao institucija je opravdano zabrinuta zbog osipanja svoga stada, vidjevši samo posljedice dok uzrok uglavnom ne preispituje. Nije Europa ništa manje kolijevka kršćanstva nego što je to bila u neka davna vremena već je problem u tome što se Crkva u potpunosti odijelila od vjerničkog puka koji je sve siromašniji, a kler sve bogatiji. Farizejski zvuče njihovi pozivi na skromnost i odricanje sa zlatom optočenih oltara, usput propovijedajući o nekom nebeskom bogatstvu zaboravljajući spomenuti ovo svoje zemaljsko koje vidimo gdje god se okrenemo.

Ljudi su danas u većini slučajeva spremni razlučiti vjeru od institucije i to je jedan od bitnih razloga što su europske crkve sve praznije, pa se čak i takve nerentabilne prodaju i postaju noćni klubovi i shopping centri ili se jednostavno pretvaraju u ruševine. Što se, s druge strane Hrvatske tiče, tu takvih problema očito nema jer je ponekad krajnje smiješno, ako ne i tužno, vidjeti kako gotovo u svakom manjem kvartu nove građevine sa ogromnim križevima na vrhu i zvonicima od par tona niču kao gljive poslije kiše, tek toliko da netko ne bi pomislio kako je ta monumentalna betonska zgradurina možda novi dom zdravlja ili, ne daj Bože, dječji vrtić.

(646)