KATASTROFE PROLAZE ALI HUMANOST OSTAJE

Svi smo već dugo upoznati s katastrofalnim događajima koje su prouzročile nedavne poplave zahvativši uglavnom istok Hrvatske, Bosnu i Srbiju te sa njihovim, još uvijek nesagledivim posljedicama. Tih desetak dana doslovno smo bili prikovani uz televizijske ekrane, uz novine i svaki drugi oblik medija pokušavajući saznati gdje je koja brana popustila, pukla, što se uspjelo spasiti i gdje je najviše vodena stihija prouzročila probleme, prohujajući pojedinim gradovima, mjestima i selima te koliko je žrtava, što ljudskih, materijalnih ili onih jadnih životinjskih bilo, a koje se nisu mogle spasiti na vrijeme. U tim se trenucima naveliko organizirala pomoć, skupljale su se hrana, voda, odjeća, higijenske potrepštine koje smo smatrali bitnima barem za prvo vrijeme, neki su tako posegnuli u ormare i iz njih izvukli sve što može pomoći, drugi su odlazili u kupnju namirnica, odjeću i sve što su smatrali potrebnim kako bi bar malo ublažili tragediju koja je zadesila nesretne stanovnike poplavljenih područja. Zvali su se brojevi za pomoć ugroženima, trčalo se volontirati, svi smo disali kao jedno i trudili se dati maksimalno od sebe da bi bar na neki način bili od pomoći i koristi. Dokazali smo da je Hrvatska i dalje složna u nesreći, da smo spremni jedni drugima pomoći kada je najteže ne pitajući tko je koje boje, vjere ili političkog opredjeljenja.

I sam smo bili volonteri Crvenog križa, vidjeli na licu mjesta koliko su se ljudi trudili i s koliko su predanosti radili, pomagali, slagali i sortirali namirnice i sve ostale stvari što su stizale gotovo kao na traci, bez stajanja i ikakvog umora čak i u primisli. Slala se pomoć za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, nije važno kamo je odlazila, bilo je samo važno da stigne na odredište, bez pitanja i kalkulacija kome što ide i u kojoj količini. Volontirajući tamo nagledali smo se svega, od onog već spomenutog čišćenja ormara gdje se našlo stvarno svašta, bilo je svečanih haljina, pa i kupaćih kostima, doslovno mokrog dječjeg rublja, pa sve do nove, još neraspakirane robe, igračaka i puno potrepština za odrasle. Nekako smo, kao uostalom i uvijek, najosjetljiviji na djecu što se pokazalo i na ovom primjeru. Najdojmljivije je bilo kada je došao jedan ogroman paket pun dječje hrane, kašica, igračaka i odjevnih predmeta. Sve je bilo kao novo, iz trgovine, a i vidjelo se s koliko ljubavi je sve to složeno i upakirano. Imali smo dojam, svi mi koji smo se u tom hangaru tada našli, kako nam je zastao dah gledajući taj paket, pomišljajući koliko će maleni koji ga budu primili barem na tren zaboraviti onu prokletu vodenu stihiju koja im je odnijela praktički sve.

Međutim, vijesti o tome trajale su nekih dvadesetak dana, a od tada kao da je zavladalo zatišje, pa se rijetko još netko pozabavi tom temom, obično onda kada se dogodi još jedna tragedija, recimo smrt dječaka koji je zajedno s roditeljima pokušao bar donekle svoju kuću učiniti dostojnom za bilo kakav život. Polako zaboravljamo poplave, zaboravljamo ljude koji su doslovce ostali na cesti, bez ičega, pa smo se nastavili brinuti o političarima, nadolazećim kampanjama za izbore, krađama na koje zatvaramo oči, a tiču se svih nas ništa manje nego poplave, a najvažnijem događaju, upravo održavanom Svjetskom prvenstvu u nogometu pridajemo posebnu pažnju. Sve je to lijepo i treba se ponekad odmahnuti od surove stvarnosti, ali to ne znači da moramo zaboraviti sve što nas je ne tako davno pogodilo. Izgleda kako sve upućuje na to da smo dali dovoljno, voda se povlači i jednostavno prestajemo pomagati.

Najvažnije je da mi gledamo kako naši veliki heroji čiji je jedini posao naganjati loptu po zelenom travnjaku, iako su nekolicina njih došli na poplavljena područja, poslikali se, samopromovirali među najugroženijima, dok su samo jednom svojom premijom u isto vrijeme mogli riješiti gomilu problema tim napaćenim ljudima. Kruha i igara njima, a nama koji još uvijek imamo dovoljno savjesti i duše te snage pomoći ljudima da dođu barem do onog minimuma dostojanstvenog života koje svako živo biće na ovom planetu itekako zaslužuje, ostaje da i dalje pomažemo kako god možemo i to ćemo činiti dokle god je prilike i mogućnosti.

(396)