U ŠATORU – 2. DIO

Došavši u šator gdje već više od sto dana prosvjeduje braniteljska populacija stječe se dojam da tamo ima masa ljudi koji ratišta nikada nisu vidjeli. Ondje se najmanje govori o zahtjevima koje su postavili, više djeluje kao neformalno druženje gdje se sokovi na stol stavljaju samo kad je neka konferencija za tisak, a njih je sve manje i manje. Očito su ljudima, onima običnima koji preživljavaju iz dana u dan, postali naporni ili potpuno nezanimljivi. Razgovaram zadnjih dana sa puno onih koji su nezaposleni, koji rade ne primaju plaću ili je ona nedostatna za normalan život. Svi oni se slažu u jednom, a to je da bi i oni mogli tako razapinjati šatore po gradu, ali njihovi ne bi dugo potrajali iz sasvim razumljivih razloga. Uglavnom, mnogima je dozlogrdilo to stvaranje napetosti i pravog cirkusa dok neki više uopće ne obraćaju pozornost na njih, jer se ionako ništa neće promijeniti. Uz to, ljudi su ogorčeni što vođama prosvjeda u materijalnom smislu, naravno, ništa ne nedostaje i nije im problem tamo provoditi dane. Sve se to razvodnilo i pojedinci dolaze tamo samo kako bi besplatno popili, sami su mi to rekli, te ih silno zabavlja sva ta predstava. Međutim, ukoliko im se netko usprotivi i kaže da to nikamo ne vodi i trebaju se skloniti s te lokacije slijedi ono što ne želite čuti, verbalne eskapade koje ovdje neću spominjati.

Usput, nekako je sve manje onih koji im vjeruju da se bore za boljitak kompletne braniteljske ekipe, pa ću im i ja vjerovati kada se neće boriti samo za invalide već za sve one koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, a ja tu ne vidim nikakvu konkretnu pomoć, nemaš praktički pravo na ništa, a sami ti vođe su sudjelovali u izradi Zakona o braniteljima, od čega ja, kao i sva ona šutljiva većina, nemamo apsolutno nikakve koristi. Govorilo se tamo i o tome kako djeca branitelja trebaju imati pravo prvenstva pred drugima, recimo kod upisa na fakultet, čemu se ja, a i mnogi drugi izričito protive, jer zašto bi žena ili dijete nekog branitelja imali veće privilegije od onih koji posjeduju veće kvalifikacije ili više bodova kod upisa na faks, ali ih djeca branitelja preteknu zbog toga što dobiju bodove na račun roditelja. Slušajući onako sa strane razgovore šatoraša razvidno je kako njima izričito smeta ova kompletna vlast, ne samo jedan ministar, svi su oni njima nekakvi Jugoslaveni i nije im bitan njihov nerad, koji i mene smeta, nego oni kao ljudi, čime pokazuju kako ne razumiju bit demokracije. Isto tako, konstantno se prevrću neke ratne priče i to govori kako ti ljudi niti nakon više od dva desetljeća nisu izašli iz rata i vjerojatno nikada neće. Sjećam se davne 1997. godine kada je meni dijagnosticiran PTSP i jedne prekrasne psihijatrice, doktorice koja mi je rekla da ukoliko želim što više umanjiti posljedice tog PTSP-a svakako se moram maknuti od ljudi koji su sa mnom bili u ratu. Šteta je što i ovi šatoraši nisu imali tako dobru psihijatricu.

HRVATSKI BRANITELJ, DRAGOVOLJAC OD 1991. I PRIPADNIK HOS-a, ZNG-a i HV-a

(347)