IZNENAĐENI I UVRIJEĐENI IZJAVOM

Neki dan je Đuro Glogoški izjavio kako ne može ozbiljno shvatiti ministra Matića jer boluje od PTSP-a. Moram priznati da me je ta rečenica silno uvrijedila jer i ja bolujem od PTSP-a i za razliku od onih koji su po mirovinama i imaju vremena na pretek, ja usprkos tom PTSP-u sasvim normalno radim jer mi je bilo neshvatljivo otići u mirovinu sa manje od trideset godina. I nije sad ovdje u pitanju samo poruka ministru Matiću, problem je što su je mnogi koje ja osobno poznajem, a također boluju od posttraumatskog stresa našli u čudu i silno povrijeđeni. Očito neki nisu imali vremena dobiti PTSP jer su premalo proveli na bojištu da bi se tako nešto manifestiralo kod njih, a život sa tom bolešću nije nimalo lak što ne znači da se ne može i normalno egzistirati. Nekako imam dojam da svi koji tako nešto izjavljuju liječe neke druge frustracije. Ja nemam pravo ući u nikakvu kuću koju će mi platiti država, nemam pravo na ništa što pojedinci koji me ovako uvrijede imaju. Zaista je zaboljelo čuti ovako nešto, ponavljam, ne samo zbog ministra Matića nego svih nas koji bolujemo od te bolesti. Neka oni koji tako olako izjavljuju ovakve stvari shvate da ih financiramo mi koji radimo, imali PTSP ili ne, to bi im trebalo biti na pameti.

Do sada smo financirali pokretne WC-e, zatim struju, vodu i sve što uživaju u tom šatoru, sutra će, s obzirom da dolazi ljeto, htjeti klima uređaje, pa se pitam što je sljedeće, bazeni u Savskoj i još kojekakva čuda, a mi ćemo sve to platiti. Pa zato poručujem svima onima koji se ovako bahato ponašaju da malo manje smanje doživljaje jer ih financiraju njihovi suborci, zaposleni, koji nemaju vremena sjediti okolo po šatorima i bilo kakvim kućama, besplatnim, naravno. Moje stradavanje u ratu, koje ponavljam već ne znam koji puta, ne daje mi pravo da se ponašam kao netko tko je iznad bilo kojega čovjeka u Hrvatskoj. I dok siromašnima isključuju struju, vodu, a među njima ima i branitelja, dok ljudi kopaju po kontejnerima, gdje također ima branitelja, vi se bahatite po nekakvom šatoru od kojega očito želite napraviti hotel sa pet zvjezdica i svim mogućim komforom koji ja, kao branitelj mogu samo sanjati. Ja nemam pravo na ništa osim raditi kao marva da bi vas financirao, izgubili ste moju potporu odavno jer vi se ne borite za sve branitelje, za mene, borite se za tko zna što, zahtjevi su potpuno nerazumni i neshvatljivi i periodički ih je svaki puta sve više pa imam dojam da vi sami više ne znate što želite. Kada ću na svojoj koži osjetiti poboljšanje stanja svakoga branitelja možda vam i povjerujem, ovako jedva čekam da nestanete iz centra grada, mog rodnog grada, od kojega ste u samom centru napravili ništa drugo nego ruglo, povješali zastave i križeve i mislite da ste bolji od nas koji to ne radimo, ne mašemo zastavama i ne pohodimo Bozanića i ostale koji ionako rade još veći razdor među ovim narodom. Zato me posebno boli izjava Glogoškog jer PTSP se ne događa „po potrebi“, njega imaš ili nemaš, a sve ostalo je samo u vašim glavama. Ne simpatiziram Milanovića i njegovu Vladu i ne pada mi na pamet glasati za njih, a jedan od razloga je i taj što nije imao snage prekinuti ovu šatorsku farsu istoga onoga dana kada je taj šator podignut. I na kraju… Ne morate mi se ispričavati, ni meni ni mojim prijateljima koji boluju od PTSP-a, naš je problem ta povrijeđenost i uvrijeđenost izjavom koju niti ja niti moj prijatelji nismo ni u snu očekivali, ali svatko valjda ima imalo savjesti pa neka mu ona sudi.

(352)