PREDIZBORNI CIRKUS

Od trenutka kada je počela predizborna kampanja, ona službena naravno, čovjek pomisli kako je u gradove i zemlju došao cirkus koji, kako stvari stoje, zapravo nikada nije niti otišao, jer ova država je jedan ogroman šator u kojemu su točke toliko predvidljive da je jednostavno smiješno. Pojedini kandidati izvode takve performanse kako bi svoju personu dodvorili potencijalnim biračima da bi ih se posramila i moja draga prijateljica koja se raznim performansima bavi već duže vrijeme. Uvjeravanja u svijetlu budućnost ponekad su toliko patvorena i lažna da predstavljaju nuklearni udar na zdrav razum. Oni koji su nas bacili u ovo živo blato iz kojega se gotovo nemoguće izvući sada sa svih strana bacaju grane i užad, imaginarne naravno, kako bi nas čiste i bez trunke tog istog blata izveli na svijetlo dana nakon godina mraka, pa se osobno bojim da ne oslijepim od toliko sunca i svjetla koje mi na svakom koraku nude. One koji su nas u taj glib bez imalo grižnje savjesti svih ovih godina bacali, sada se pokazuju kao spasitelji, trubeći jednu te istu mantru kako su baš oni najbolji, pa ne mogu razumjeti one koji im vjeruju i dalje te se čak guraju u prve redove kada se cirkus i njegovi klaunovi pojave u njihovim uništenim i devastiranim mjestima. Mene to silno podsjeća na situaciju kada te doslovno do smrti prebiju, a onda se naglo prosvijetle i krenu vas spašavati.

Osobno, tako nešto mi je licemjerno do neba i ovdje namjerno ne spominjem o kome se radi, oni će se itekako prepoznati. Ima i onih koji se također uključuju u taj putujući cirkus svakoga dana izjavljujući novu bedastoću koju onda nemušto demantiraju sljedećega jutra, pa više ne znam stoje li na nekim važnim političkim mjestima ozbiljni ljudi ili dvorske lude. Namjerno pišem u množini jer takvih ima koliko hoćete, od najviših do najnižih instanci vlasti. Kako god bilo, svi ovi koji su predali kandidacijske liste i svakodnevno defiliraju pred našim očima, nisu me uvjerili kako su dostojni moga glasa, jer ovaj puta oni mene trebaju, a ako žele moj glas morati će pokazati puno toga što objektivno nisu u stanju napraviti, barem ne do dana izbora, jer previše je toga bilo ovih više od dva desetljeća da bi im se povjerovalo, a premalo je vremena da bi me uvjerili u suprotno. Kada sve u globalu sagledam shvatim kako je najbolje ostati kod kuće te izborne nedjelje, ali to im zasigurno neću priuštiti, izaći ću na izbore tek toliko da im pokažem kako sam toga dana ja važniji od njih, jer oni su stalno sebi silno važni i da im itekako mogu pomrsiti račune o kome god se radilo taman birajući one koji možda i nemaju šanse, ali barem nisu do preko glave zaglibili u mito, korupciju i nepotizam.

(81)