KRIMINALNA POVIJEST PAPINSTVA

Većina katolika proživi svoj život, ne čuvši niti jednu prijekornu riječ o bilo kojem papi ili pripadniku svećenstva. Ipak, zapisana povijest života svećeničke hijerarhije nimalo ne nalikuje današnjoj slici o njima, a prave priče o papama spadaju među najiskrivljenije u povijesti religije. Katolički povjesničar i njujorški nadbiskup, kardinal John Farley (umro 1916.), suptilno je priznao da bi „stare legende o njihovim raskalašenim životima mogle biti djelomično istinite…, da nisu strogo ustrajali na seksualnoj kreposti i da si je papinski dvor općenito dopuštao nepravdu, ali je vjerojatno da je moralno poboljšanje bilo na prvom mjestu u njihovim mislima“ (Catholic Encyclopedia, ur. Pecci, 1897., iii, str. 207). Pravi karakter papa u pravilu je bio tako lažno prikazivan da mnogi ljudi ne znaju da su mnogi pape bili ne samo dekadentni nego i najzvjerskiji i najpodmukliji vojni stratezi svih vremena. Kardinal Farley dodao je sljedeći komentar: „Pape su bili privremeni vladari civilnog teritorija i prirodno je da su imali mogućnost prisilno ponovno osnivati ili širiti Crkvene države do potvrde o sklapanju mira… njihovi pokušaji da u prvom redu očiste Rimsko vojvodstvo uzrokovali su im velike jade i potrebu da pribjegnu nasilju, ali uvijek na strani milosti… životi su izgubljeni u službi istine, ali pravnu osnovu Kršćanskoj crkvi da posjeduje i predaje teritorije radi ubiranja poreza dao je (papama) car Konstantin 312.“ (Catholic Encyclopedia, ur. Pecci ii, str 157 – 169).

Komentari kardinala zahtijevaju našu pažnju, jer u njima leži malo poznata priča o vođama kršćanske religije koja otkriva da je današnja slika o papama kao neiskvarljivim moralnim autoritetima neistinita. Skrivena povijest o doktrinarnim osnovama koje su papama omogućile da se upuštaju u sukobe i raskalašenost, te do koje je mjere dekadencija među svećenstvom „djelomično istinita“, predstavlja izvanrednu priču, koja nema presedana ili paralele u povijesti svjetskih religija. U predgovoru za službenu papinsku biografiju, koju je radi objavljivanja naručila Sveta Stolica pod naslovom Pape: Sažeta biografska povijest, kršćanskog se čitatelja taktično priprema za neke predstojeće neugodne činjenice o papama ovim apologetskim priznanjem: „Neki katolici možda će se sresti s iznenađenjima čitajući životopise papa iz ove knjige. Našu predodžbu o ulozi koju su pape imale u Crkvi možda će trebati pomalo prilagoditi.“ (The Popes: A Concise Biographical History, ur. Eric John, Burns & Oates, izdavači Svete Stolice, London, 1964., str. 19. objavljeno uz odobrenje Georgiusa L. Cravena).

Ovaj komentar poziva čitatelja na oprez pri proučavanju papinske povijesti, ali u ovoj biografskoj povijesti Sveta Stolica nije smatrala mudrim objaviti pune detalje o pravoj prirodi papinskog dvora. Njegova prava povijest izmiješana je sa „stoljećima trgovanja svećeničkim položajima, obmana, skandala, nemoralnosti, agresije, prijevara, ubojstava i okrutnosti, a pravu narav papa Crkva danas svjesno lažno prikazuje“ (A History of the Popes, dr. Joseph McCabe 1867. – 1955., C. A. Watts & Co., London, 1939.).

Crkva je stoljećima čuvala opširne zapise o životima papa, koji su se do XI. Stoljeća nazivali „ekumenskim patrijarsima“, a zabilježeni su zapanjujući ekscesi. Službeni crkveni spisi pružaju izvanredna priznanja iskvarenosti čitavog katoličkog svećenstva, a implikacije koje okružuju to znanje počinju poprimati nove velike razmjere kada ih razmatramo u svjetlu središnje crkvene tvrdnje o nepobitnoj pobožnosti crkvene hijerarhije.

Urednički odbori Katoličke enciklopedije tvrde da su njihove knjige „eksponenti katoličke istine“ (predgovor), a ono što ću iznijeti u ovom pregledu prikupljeno je prvenstveno iz tih zapisa i bez predrasuda. U istom duhu, također na raspolaganju imamo nekoliko papinskih dnevnika, pisama i izvještaja koje su strani veleposlanici pri Svetoj Stolici slali svojim vladama, samostanske dokumente, rimske senatske zapise, kao i pristup službenim i drevnim registrima londonskih crkvenih sudova. U ovom je istraživanju također od velike pomoći bila dostupnost izvorne verzije Diderotove Encyclopédie, knjige čije je uništenje papa Klement XIII. (1758. – 1769.) naredio odmah po njezinom objavljivanju 1759. Ti dokumenti bez iznimke izvještavaju o stoljećima izvanredne degradacije u papinskoj hijerarhiji i, kad se uzmu u obzir okolnosti njihovog nastanka, njihov se sadržaj može opisati samo kao šokantan. Hinjena svetost i pobožnost papa, kako ih se danas javno predstavlja, nije zastupljena u povijesnim zapisima, što pruža dokaz nepoštenja u načinu na koji Crkva prikazuje samu sebe.

Pobožan katolički povjesničar i autor, biskup Frotheringham, iznio je ovaj sažetak kršćanskih vođa sve do svog vremena: „Mnogi od papa bili su ljudi najrazuzdanijih života. Neki su bili čarobnjaci (okultisti); drugi su bili poznati po buntovnosti, ratovanju, pokoljima, rasipnosti i trgovanju oprostima grijeha. Treći čak nisu bili ni sljedbenici Krista, već najiskvareniji zločinci i neprijatelji svake pobožnosti. Neki su bili djeca svoga oca, Sotone, većina je bila krvavih ruku; neki čak nisu bili ni svećenici. Drugi su bili heretici. Ako je papa heretik on ipso facto nije papa.“ (The Cradle of Christ, biskup Frotheringham, 1877; također pogledati Catholic Encyclopedia, xii, str. 700 – 703, passim, objavljeno uz odobrenje nadbiskupa Farleya).

A heretici su zaista i bili, te su, kao što ćemo vidjeti, mnogi pape javno priznavali da ne vjeruju u evanđelje. Te su činjenice dobro poznate katoličkim povjesničarima koji svojim čitateljima nepošteno govore da su pape bili neporočni i sposobni ljudi „uzvišenih vjerskih umova“ (The Papacy, George Weidenfeld & Nicolson Ltd, London, 1964.). Prava je istina da su bili usmjereni samo na vlastite interese, a ne Božje, i da su njegovali sustav papinske pokvarenosti mnogo marljivije nego što se katolički pisci crkvene povijesti usuđuju otvoreno otkriti. Laici su bili ogorčeni na njih, a kad su bolji ekonomski uvjeti probudili umove nastajuće europske srednje klase, došlo je do raširene pobune protiv njih. Kršćanski zapisi pokazuju da su pape očigledno bili jako daleko od moderne slike o njihovom karakteru i pokušavajući ih portretirati s čistom prošlošću Crkva je razvila doktriniranu fasadu koja ih besramno i lažno prikazuje kao pobožne. Kad na umu imamo model papinstva s kraja XX. stoljeća, teško je zamisliti kakvo je ono bilo u XVI. ili XIV. stoljeću, a kamoli u X. ili VIII. Oni koje danas zovemo tumačima „kršćanske kreposti“ bili su brutalni ubojice, a „ zločini protiv vjere bili su veleizdaja i kao takvi kažnjivi smrću“ (Catholic Encyclopedia, ur. Farley, xiv, str. 768). Pape su gazili kroz rijeke krvi kako bi postigli svoje zemaljske ciljeve i mnogi su osobno predvodili svoje biskupske milicije na bojnom polju. Crkva je naredila svom „svjetovnom ogranku“ da čovječanstvu nametne njezine dogme „masovnim ubojstvima“ (The Extermination of the Cathars, Simonde de Sismondi, 1826.) i „čini se da svećenstvo vršeći u svakom okrugu funkcije lokalnih državnih dužnosnika, nikada nije u potpunosti povratilo vjerski duh“ (Catholic Encyclopedia, ur. Farley, i, str. 507). Apologetski pisci kršćanske povijesti uzalud nastoje velom sofizma prekriti prošlost papa, koja je stoljećima skandalizirala Europu i koja je očigledno neprofinjena i primitivna.

Budući da su počeci papinske linije opskurni, naš ćemo pregled započeti s godinom 896., kada je „ grupa plemića sa svinjskim i brutalnim strastima, od kojih mnogi nisu bili u stanju napisati ni vlastito ime“ (Ljetopisi Hincmara, nadbiskupa grada Reimsa; objavljeni oko 905.) otela papinsku vlast i okončala je 631 godinu kasnije, 1527., kada je zahvaljujući smicalicama pape Klementa VII. (1523. – 1534.) Rim osvojila vojska cara Karla V. U ovom kratkom pregledu samo nekolicine papa iz tih stoljeća, možemo pročitati: „Po smrti pape Formozija (896.) za papinstvo je započelo razdoblje najdubljeg poniženja, kakvoga nije bilo nikada prije ni kasnije. Nakon samo petnaest dana vladavine Formozijevog nasljednika Bonifacija VI., Stjepan VII. (VI.) postavljen je na papinsko prijestolje. U svom slijepom bijesu, Stjepan ne samo što je oskvrnuo sjećanje na Formozija nego je i ponižavajuće postupao s njegovim tijelom. Papa Stjepan zadavljen je u zatvoru u ljeto 897., a šest sljedećih papa (do 904.) svoje je ustoličenje moglo zahvaliti sukobima između suparničkih političkih frakcija. Kristofora, posljednjeg od njih, svrgnuo je Sergij III. (904.- 911.).“ (Catholic Encyclopedia, ii, p. 147.)

Takva razdoblja „najdubljeg poniženja“ za papinstvo javljala su se prilično često, a bilo ih je i u XXI. stoljeću kada su javnosti razotkriveni razmjeri svećeničke pedofilije (isprika pape Ivana Pavla II., ožujak 2002.). Papa Stjepan VII. (VI.) „podagričan i proždrljiv stari svećenik“ (kremonski biskup Liutpand, oko 922. – 972.), naredio je da se raspadajuće tijelo pape Formozija izvadi iz groba nakon osam mjeseci, zaveže uspravno u stolici i podvrgne suđenju zbog kršenja kanona. Pred njegovim trulećim tijelom, odjeveni u grimiz i sa zlatnim regalijama, stajali su papa, njegovi biskupi, rimsko plemstvo i Lamberto Toskanski. „Suđenje je bilo groteskna i opscena farsa. Papa je koračao naprijed – natrag i vrištao na truplo, proglašavajući ga krivim. Đakon je, stojeći kraj raspadajućeg tijela bivšeg pape, odgovarao u njegovo ime. U tom sablasnom incidentu koji danas licemjerno zovemo „Sinod mrtvaca“, mrtvog su papu uredno osudili, strgnuli s njega ruho, odsjekli tri prsta s njegove desne ruke i njegove ostatke bacili u rijeku Tiber. „U tom odvratnom poslu, njega se (papu Stjepana VII. (VI.)) ne može opravdati za ono što je uslijedilo. Proglasivši mrtvoga papu svrgnutim, on je također poništio njegova djela, uključujući njegova zaređenja. Njegova mračna i jeziva uloga izazvala je žestoku reakciju u Rimu, a krajem srpnja ili početkom kolovoza papa Stjepan bačen je u zatvor i kasnije zadavljen.“ (The Popes: A Concise Biographical History, ibid., str. 160). Ovdje su, morbidna u svom realizmu, prikazana mentalna ograničenja starih papa. Zbog takvih i sličnih scena, možemo razumjeti zašto su redovnici iz samostana Eulogomenopolis, koji se danas zove Monte Cassino, opisali Asinarijsku postaju (koja je kasnije preimenovana u Lateransku palaču) kao „kuću gnjeva, kosturnicu… mjesto egzotičnih poroka i kriminala“.

Tony Bushby

(929)