SAMOUBOJSTVO KAO TEATRALAN ILI OČAJNIČKI ČIN

Prije svega izražavam osobnu sućut obitelji Slobodana Praljka, ali ne mogu se oteti dojmu kako je to još jedna parada na sudu u Haagu sa ogromnom ogradom od drugih cirkusa koji su se tamo događali, posebno se to odnosi na teatralnog i degutantnog Ratka Mladića i njegovu teatralnu ekzibiciju koju je nedavno tamo izveo. Naravno da ovdje niti u kojem slučaju ne izjednačavam prije spomenutog čovjeka i jednu običnu spodobu koja je degutantno iskoristila isti taj sud prvenstveno za samopromociju i veličanje svog lika i nedjela u Nizozemskoj, gdje mislim na notornog Ratka Mladića koji će doživotno razmišljati o svojim nedjelima tijekom početka agresije i na Hrvatsku, a posebice na Bosnu i Hercegovinu. Ipak, popiti otrov u samoj sudnici je nešto izvanserijski teatralno i prije svega nevjerojatno u kontekstu samom unošenja otrova u sudnici te njegovog ispijanja pred milijunskim auditorijem.

Ne želim ovdje ulaziti u motive Slobodana Praljka niti u njegovo psihičko stanje onoga trenutka kada je to učinio, ali me čudi njegova domoljubna, a prije svega vjerska komponenta, jer kao što znamo, Praljak je bio deklarirani katolik, a samoubojstvo je grijeh po svim parametrima kršćanstva općenito i katoličanstva samoga po sebi. Ima li u svemu tome nešto drugo još se ne zna, ali postoji mogućnost da jednostavno nije mogao egzistirati u zatvoru sukladno presudi koja mu je izrečena. Ovakav razvoj događaja je jednostavno strašan i nadasve neočekivan razvoj događaja u bilo kojoj sudnici na svijetu i naravno da nikome ne može svejedno što se to dogodilo. Ipak, s druge strane, Praljak nije jedini koji si je oduzeo život nakon presude suda u Haagu. Zbog čega je to učinio samo on zna, međutim time nije pomogao niti sebi, a ni svima onima koji su godinama s njim dijelili sudbinu haaškoga pritvora. Meni osobno je takav čin prije svega nešto što se niti u najluđim snovima nije moglo očekivati iako je teret ratnog zločinca očito preveliko breme za pojedince, a naročito je to bilo za Slobodana Praljka koji se očito nije mogao nositi sa dugogodišnjom kaznom koja mu je prijetila. Usput, udruživanje u zločinački poduhvat sa Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom zasigurno nije bilo nešto što je veselilo i tadašnju, ali i današnju političku elitu, a kamoli osuđenike koji su, po optužnici, željeli pripojiti hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini Hrvatskoj. Ipak, još jednom ponavljam da ovo što se dogodilo u Haagu zasigurno predstavlja presedan u svakoj smisli te riječi i nevjerojatan je i sigurno ga nitko ga nije očekivao.

(50)