U IME NARODA

Ne razumijem te naše političare, vjerojatno nikada niti neću. Zavaravanje javnosti, bahatost i mišljenje da su bogom dani samo su neke karakteristike tih takozvanih predstavnika naroda. Visoke plaće koje su većini ljudi u ovoj zemlji samo daleki san, a kao sve to u njihovu korist, jer bez političara mi bi vjerojatno propali samo tako i ne bi nas više bilo iako nas i ovako ima sve manje. Laž je jedna od glavnih zanimacija tih i takvih političara, jer da ne lažu otkrilo bi se bezbroj makinacija koje čine u ime naroda.  Za svaku osudu je njihovo ponašanje prema novinarima koji pokušavaju, pa i uspijevaju razotkriti masu njihovih makinacija, pa ih onda bojkotiraju ili vrijeđaju i to javno, a da nema tih novinara tko zna što sve i kakve gadosti ne bismo saznali. Koliko smo samo afera doznali putem novinara i to u višemilijunskim ciframa. Sjetimo se samo Sanadera koji je sinonim za korupciju i bahatost takozvanih političara, a ni drugi nisu bolji.

Jedina je razlika što su njega procesuirali, a mnoge druge nisu, što ne znači da jednom i oni neće doći na red. Hrvatska je visoko na ljestvici korupcije, mita i ostalih nečasnih radnji, a u normalnim demokratskim zemljama za samo mali prekršaj političar daje ostavku i nikada se više ne vraća na nikakvu funkciju. Sjetimo se samo predizbornih kampanja gdje se obećava sve i svašta, a kad izbori prođu devedeset posto tih obećanja se zaboravi i jednostavno padne u vodu. Kada bi sva ta obećanja bila ispunjena Hrvatska bi bila raj na zemlji , a nedostižan san u ovoj zemlji bio bi kad bi se bilo koja politička funkcija proglasila volonterskom. Jasno mi je da ljudi moraju od nečega živjeti, ali toliki nesrazmjer između primanja političara i običnih radnika ili umirovljenika je astronomski. I dok ljudi kopaju po kontejnerima, naši političari troše silna sredstva na skupe automobile, dnevnice, obilaske terena i opet sve u ime naroda kojemu nikako nije bolje. Svatko tko ima priliku bježi iz ove zemlje i nema se namjeru vratiti što je poražavajuće, jer očito je da u Hrvatskoj jedino dobro žive oni koji ništa ne privređuju, točnije političari i crkveni dostojanstvenici, oni isti koji pred izbore nagovaraju vjernike po crkvama za koga da glasaju. Svi oni koji žive od svoga rada i proizvode nešto žive na rubu dostojanstva i samo čekaju priliku da odu u Irsku, Njemačku, Austriju ili bilo gdje u Europu. Gospoda političari naravno niti u ludilu ne razmišljaju o bilo kakvom odlasku iz zemlje jer njima apsolutno ništa ne fali i tako će biti sve do sljedećih izbora, pa ponekad imam dojam da će u Hrvatskoj na kraju ostati samo oni i sve to i dalje u ime naroda samo ne znam kojega, jer ovdje nitko neće ostati.

(67)