SEDAM DUGIH GODINA

Baš na prvi travnja nadbiskup Hranić objavio je ispriku žrtvama zlostavljanja perverznog svećenika pod njegovom ingerencijom kojega je štitio sve do njegove smrti. Isprika je djelovala neiskreno, kao da se mrtvaca priključi na EKG, potpuno ravna crta, bez imalo empatije, onako birokratsko priopćenje koje se eto moralo odraditi pa je u konačnici sve to izgledalo kao prvotravanjska šala, a ne suosjećanje i iskreno poistovjećivanje sa žrtvama crkvenog predatora. Nemojmo se zavaravati da je Hranić to učinio zbog žrtava, učinio je to zbog sebe kad je shvatio kakve bi za njega to moglo imati posljedice, jer prikrivanje kaznenog djela također je kazneno djelo, pa se uvaženi nadbiskup itekako uplašio zbog sebe i svog položaja. Nekoliko dana prije tog potpuno neiskrenog posipanja pepelom izjavio je toliko stravične stvari da je svakom normalnom čovjeku tako nešto gnjusno izazvalo poriv na povraćanje. Braneći ostarjelog pedofilčinu, Hranić je rekao kako bi se manijaku svijet srušio da ga nije godinama nakon zlostavljanja ostavio za oltarom i da je tada već bio prestar za ponavljanje svojih odvratnih radnji nad djecom koja su bila previše mlada da bi se branila. I dok sam Papa žestoko osuđuje pedofiliju u svećeničkim redovima, Crkva u Hrvata ovakve odvratne stvari redovito gura pod tepih premještajući seksualne manijake iz župe u župu omogućavajući im da nastave u drugoj župi ono što su započeli u prethodnoj.

Nadbiskup Hranić tu nije nikakva iznimka i njegova ljigava navodna isprika je samo još jedno pranje svetom vodom najgnusnije stvari koju netko može napraviti, a to je zločin nad djetetom. I dok takve zlostavljače u svjetovnim institucijama svi požele razumljivo spaliti na lomači i doživotno zatvoriti, duhovni crkveni autoriteti se redovito brane kroz nevjerojatne komentare zadrtih katoličkih lizača oltara, jer ono što su ti veliki vjernici komentirali ispod članaka nadbiskupovog lamentiranja o rušenju svijeta jedne odvratne moralne nakaze ne da graniči s ludošću nego spada u najmonstruozniju ogavnost koju ograničeni vjernički mozak može verbalizirati, a sve u smislu obrane neobranjivog. Sam Đuro Hranić i inače je poznat kao jedan od najvećih crkvenih prodavača magle, pa je tako nakon ove bezvezne isprike sa oltara poručio, bez srama spominjući Isusa, kako je njegova ljubav veća od svakog našeg grijeha, ekskulpirajući i sebe i pokojnog pedofila vrlo proračunato opraštajući u Isusovo ime i pedofilu i sebi sve moguće grijehe nečinjenja, zapravo pravovremenog prijavljivanja onoga što je u cijelom normalnom svijetu najgore kazneno djelo. To što se veleuvaženi nadbiskup porazgovarao sa svojim nebeskim šefom, koji mu je očito nakon tri Zdravo Marije zasigurno oprostio, ne znači da u svjetovnim očima svakog iole normalnog čovjeka neće i dalje sloviti kao jedan od mnogih crkvenjaka koji na zlostavljanje djeteta reagira tek kada pred javnošću drugog izlaza nema, pa se ispričava nakon sedam dugih godina i to sedam godina prekasno.

(164)