PLAMENI INKVIZITORI

Nakon pedofilskog skandala svećenika iz Bibinja koji još uvijek izaziva zgražanje u javnosti nije dugo trebalo čekati na novi crkveni biser, ovaj put u obliku otvorene prijetnje Vladi đakovačko – osječkog nadbiskupa Marina Srakića poduzimanjem nekih koraka u budućnosti o kojima razmišljaju zbog toga što se netko usudio sjetiti i prava djece koja ne pohađaju vjeronauk te u to vrijeme bauljaju hodnicima ili oko škole ne znajući što bi sama sa sobom, pa u vrijeme dok njihovi vršnjaci slušaju bajke i priče o izlasku Izraelaca iz egipatskog ropstva, za koje se usput povijesno ne zna da su u tom ropstvu uopće ikada bili, o dobrom Bogu koji tamani sve živo što mu se nađe na putu samo zato što se netko usudio ne povjerovati u njega, do aktualne Uskrsne priče o Isusovoj pasiji kojom se i odraslima, a kamoli ne djeci diže kosa na glavi od mučenja, pribijanja na križ i ostalih krvavih prizora, ta djeca koja to dakle ne žele slušati nemaju apsolutno nikakvu alternativu i inicijativom da se vjeronauk održava prvi ili posljednji sat pokušava se zadovoljiti kako one koji tom navodno izbornom predmetu prisustvuju, tako i one koji mu ne žele nazočiti. Crkvi, međutim, dobrobit djece i njihova sigurnost nije niti na kraj pameti, njima je puno važnija sakralna indoktrinacija najmlađih koja se odavno uvukla ne samo u škole nego i u vrtiće, pa se čudim kako ne postave vjeroučitelje i u rodilišta te između dva dojenja novorođenčad podučavaju o istočnom grijehu kojega su samim time što su rođeni donijeli sa sobom na ovaj svijet i svojim prvim udahom odmah postali grešnici i potencijalni kandidati za pakao.

Vjeronauk je tema koja, posebno u posljednje vrijeme, izaziva polemike i sve veći otpor u javnosti ne samo roditelja ateista, agnostika i ostalih „bezvjeraca“ koji su, usput rečeno, po biskupu Jezerincu krivi i za rat na ovim prostorima pa se iskreno nadam da se na vjeronauku tako nešto ne uči, već i onih koji svoje potomke iz raznih razloga na taj isti vjeronauk šalju, jer mnogi smatraju kako se djeca ovakvim načinom diskriminiraju. Uvođenje sata vjeronauka na početku ili kraju nastave bilo bi optimalno rješenje za sve, ali Hrvatska biskupska konferencija se odmah našla silno povrijeđena i u svojoj dobroj maniri srednjovjekovnih inkvizitora obrušila na taj prijedlog prozivajući ministra Jovanovića da time država krši ugovor s Vatikanom zaboravljajući pri tome kako je Hrvatska potpisnica još nekih ugovora, recimo Konvencije o pravima djeteta čiji 2. članak stavak 1. jasno kaže: „Države stranke poštivat će i osigurati svakom djetetu na svom području prava navedena u ovoj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti.“ Dakle, kada trebamo braniti pravo da se u školi nađe nešto toliko neznanstveno i nedokazivo kao što je religijski nauk onda ćemo se pozivati na kršenje svetosti potpisa na ugovoru, a kada je u pitanju ne samo diskriminacija već i segregacija maloljetnika, onda nas nije briga što je potpisano. Uostalom, na tom se vjeronauku uče stvari koje veze sa temeljem vjere, konkretno Svetim pismom, nemaju i svrstavaju se pod pojam hereze čija je definicija precizno jasna i kaže kako se pod heretičkim učenjem smatraju vjerovanja i prakse koji su suprotni Bibliji, a toga je u vjeronaučnoj nastavi napretek. Uzmimo samo primjer upravo završene korizme i Velikog tjedna koji se u Svetom pismu nigdje ne spominju već je post u korizmeno vrijeme nametnut tek 998. godine i direktno se sukobljava sa Biblijom jer Evanđelje po Mateju, 15. 8-9, nedvosmisleno poručuje: „Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Zaludu misli da me štuje dok naučava nauke, zapovijedi ljudske.“, a kako svaki sat vjeronauka počinje molitvom pred sveprisutnim križem radi se nešto što je u Svetom pismu izričito zabranjeno, a kolokvijalno se naziva idolatrija. Naime, štovanje relikvija ili predmeta kao što je križ uvedeno je 786. godine i Biblija na nekoliko mjesta takvo ponašanje osuđuje, ali da ovom prilikom ne navodim sve, osvrnuti ću se samo na Poslanicu Rimljanima, 1. 21-25, gdje stoji: „Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova.  Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.

Ima toga naravno još, međutim onima koji više vjeruju papi, kardinalima, nadbiskupima, biskupima, svećenicima, vjeroučiteljima i svim ostalim ovozemaljskim prodavačima religijske magle nego Božjoj riječi ionako je bespredmetno i uzaludno ukazivati na sve blasfemično što gore nabrojani rade i propovijedaju. Ipak, ono što posebno zabrinjava je uvođenje vjeronauka u predškolske ustanove, dakle vrtiće, za djecu koja imaju pet ili manje godina i koja teško mogu razumjeti zašto prije svakog obroka moraju Bogu zahvaljivati na hrani koju jedu, a kod kuće čuju jadikovke roditelja kojima je plaćanje te iste hrane i njihovog boravka u vrtiću veliki izdatak. Djeci je u toj dobi i inače poimanje većine stvari ili pojava nejasno, pa zato i toliko propitkuju da bi im postalo jasno, ali čisto sumnjam kako će im netko uspjeti suvislo objasniti zašto im je baka umrla, a u vrtiću im se netom servirala priča o vječnom životu. Manipulirati tako malim stvorenjima i time ih nametnutim dogmama pripremiti za život usađujući im religioznost kao nešto za što bi se oni sami u budućnosti trebali opredijeliti je jednostavno nepotrebno, jer ako žele jednoga dana vjerovati u nešto onda neka to sami odluče. Kako dječji vrtići vide vjerski odgoj u predškolskoj dobi razvidno je iz, sasvim slučajno odabranog programa koji se nudi u jednoj zagrebačkoj, ali se može naći i u bilo kojoj hrvatskoj predškolskoj ustanovi koja vjerski odgoj praktično provodi. Naime u tom programu doslovno piše kako je cilj odgajati religioznu dimenziju djeteta i osposobljavati ga za autentične ljudske vrednote utemeljene na Evanđelju. Kojem to Evanđelju? Po Luki, Marku, Mateju ili Ivanu koja se, usput napominjem, itekako razlikuju jedna od drugih. Jer, djeci je teško objasniti da Evanđelje u prijevodu znači dobru ili radosnu vijest, a odmah nakon toga ih obavijestiti kako postoje zapravo četiri kanonska Evanđelja i tako ih bespotrebno zbunjivati. Znaju li oni koji su to napisali što su uopće htjeli reći i jesu li osobno ikada zavirili u ta Evanđelja? Jesu li svjesni kako će djecu koja ta Evanđelja neće prakticirati u kasnijem svakodnevnom životu vršnjaci koji uče da su to autentične ljudske vrednote možda kasnije smatrati lošim ljudima? Tisuće se pitanja može postaviti, a suvislih je odgovora jako malo, jedino što je u slučaju vjeronauka najbolje svakako se može svesti na konstataciju kako je vjerskom odgoju mjesto u vjerskim ustanovama, a ne u državnim školama gdje se diskriminiraju svi oni kojima vjera ne treba da bi jednoga dana postali dobri i pošteni ljudi.

(2010)