PAPA U ZEMLJI ČUDESA

Na općoj audijenciji u srijedu, 18. travnja 2012. papa Benedikt XVI. zaključio je ničim izazvan kako progonstva vjernika u svijetu postaju sve dramatičnija i teža, ali se ne brine puno oko toga jer takve stvari, kako on zaključuje, samo ujedinjuju Crkvu. Tko to tako drastično i sumanuto progoni vjernike nije se udostojao detektirati pa ostaje samo nagađati gdje se i na koji način strahoviti progoni događaju i kako već posredstvom, ako nikoga drugoga onda barem vatikanskih novinara, nismo vidjeli te toliko strašne progone koje je Crkva po njegovim riječima kroz čitavu svoju povijest prisiljena trpjeti i koji se u današnje vrijeme iznova događaju nesmanjenom žestinom. Naime, progon je vrlo teška riječ, a pogotovo kada se radi o cijeloj jednoj skupini ljudi čiji broj u postotku globalne svjetske populacije uopće nije zanemariv, pa kada se nešto tako općenito izgovori stječe se dojam kako neki neimenovani suvremeni osvetnici hodaju okolo naoružani do zuba tko zna kakvim sve ubojitim arsenalom oružja i vrše torturu nad vjernicima različitim metodama. Pri tome se papa poziva na opasnosti i prijetnje koje je, zbog vjere i Isusa, proživljavala prva kršćanska zajednica zaboravljajući naravno jednu „sitnicu“, kako je upravo najstravičniji povijesni produkt Crkve – srednjovjekovna Inkvizicija – po nalogu pape Inocenta III. izvršila prvi historiografima poznati organizirani genocid nad katarima što je zaista i bio progon u pravom smislu te riječi i na kraju ih doslovno istrijebila. Gdje sada Benedikt XVI. vidi proganjanje vjerničkog stada ostaje nepoznanica, ali da upravo institucija kojoj je on na čelu ima itekako veze sa progonima, to je bjelodana činjenica, ali ne kao žrtva već kao progonitelj i krajnji egzekutor.

Ne želim ni pomisliti da je vrhovni vjerski katolički poglavar izgovarajući riječ progon možda na pameti imao sve veći pritisak kompletne svjetske javnosti zbog učestalog izlaženja na svjetlo dana gomile skandala koji su povezani sa Crkvom, njenim uvaženim dostojanstvenicima ili običnim svećenstvom i klerom u vezi pedofilije, pranja novca, bjesomučnog zgrtanja bogatstva, sve većeg broja napuštene ili zanemarene djece od strane očeva svećenika, samo deklarativnog osvrtanja na strogo propisani celibat i svih ostalih gadosti kojih smo u posljednje vrijeme svjedoci. Jer, ako se traženje i očekivanje drastičnog kažnjavanja onih koji to rade svrstava pod progon predestiniranih da navještaju Riječ Božju onda se ne zna tko je tu lud. Papa i njegovi istomišljenici zajedno sa velikim dijelom vjerničkog stada očito se već sada vide negdje visoko u nebesima i nikako ne mogu shvatiti da nisu oni ti oko kojih se planeta, na kojoj još uvijek pokušavaju uvjeriti sve živo u neku svoju istinu, okreće i kako su odavno prestali biti pozvani petljati se apsolutno u sve, posebice ono što se njih uopće ne bi trebalo ticati. Možda Benedikt i mnogi s njim žive u zemlji čudesa samim time što u kojekakva biblijska i vjeruju, ali oni čiju sudbinu pokušavaju krojiti i čije su živote uništili svojim nereagiranjem na razne devijantnosti, te ignoriranje istih proizašlih upravo iz crkvenih redova, još uvijek stoje čvrsto na zemlji i nadaju se dočekati upravo tu, zemaljsku pravdu koja neće značiti nikakav progon već zakonske sankcije za doslovno nedodirljivu instituciju sa spomenutim vrhovnim komandantom papom na njenom čelu.

(800)