ZAUZETO, HRVAT

Prvi čovjek jedne bizarne i unikatno hrvatske institucije – Ministarstva branitelja – iznio je ovih dana neobično zanimljivu ideju. Predlaže naime da branitelji štite sudionike gay parade koja se ima održati u Splitu, jer da „narod nikome ne vjeruje tako kao braniteljima“. I odmah dodaje kako branitelji nikako „ne pripadaju tom društvu“ ali im je, eto, „stalo do demokracije“. Ne znamo zašto je dotični ministar tako uvjeren da među masovnom populacijom od čak pola milijuna branitelja nema i onih s homoseksualnim sklonostima, ali je ideja svakako poučna na razini otkrivanja bolesnog društvenog stanja kada su u pitanju ljudi, u bilo kojem aspektu, drukčiji od kolektivne zadatosti. Naime svi su oni latentno ugroženi, pa je prilično provokativna, ma koliko bila imbecilna, zamisao da baš branitelji, dobrim dijelom i sami zadrti protivnici svake različitosti, budu garant da sudionike gay parade u Splitu neće ponovo kamenovati.

Riječ je ustvari o pokušaju jednog ministra u vladi da se supstituira država i njena (ne)moć da institucionalno štiti sudionike nekog javnog skupa, ma kako se oni zvali, koji istodobno razotkriva potpuno šizofrenu društvenu situaciju u Hrvatskoj. Gdje se vlast bavi isključivo brojkama, porezima, krizama… zatvorena u svojim birokratskim kabinetima, dok se realni život, prilično neugodan, događa negdje drugdje. To jest na ulici. Tu su zbivanja jako intenzivna, evidentno izmiču kontroli kompromiserske političke elite i uzdama takozvane pravne države, pa na učestale fašističke pojave ovdje zapravo nema pravog odgovara. Ni zakonskog, još manje političkog.

Štoviše, radikalna nacionalistička desnica dobro je prepoznala poznatu nevoljkost socijaldemokrata da uopće uoče zbivanja „dole na terenu“, a kamoli da zauzdaju retrogradne, ozbiljno opasne pojave. Ta vlast, na primjer, oglušit će se na odvratne fašističke poruke koje su se, u režiji Crkve i radikalne, ali institucionalne desnice, ponovo čule na Bleiburgu, tobože mitskom mjestu stradanja Hrvata od strane partizana. A zapravo mjestu koje je opet poslužilo kao snažan mikrofon za širenje bjesomučne mržnje i nekontrolirano slavljenje nekadašnje ustaške države.

Upravo ta patološka društvena situacija, kao posljedica novoga konkubinata socijaldemokrata na vlasti i velike grupacije nacionalista i ksenofoba svake vrste, omogućuje ulici da se ponaša kao paralelna vlast. Otuda onda i frazerska, demagoška zgražanja političkih predstavnika zbog izuzetno mučnog događaja u Škabrnji, mjestu u zaleđu Zadra, gdje su mještani najprije iskopali jarak, a potom žicom ogradili veliku parcelu unutar koje je, kao u opasnoj klopci za divlje zvijeri, ostala zatvorena skupina Roma. Koja je tu zemlju kupila i uredno platila.

Iživljavanja nad preplašenim Romima i njihovom djecom trajala su danima, mještani Škabrnje, koji su i sami teško stradali u ratu devedesetih, vrijeđali su ih, nazivali ih četnicima, prijetili im smrću, sve ih tako držeći u žici kao u priručnom koncentracionom logoru. Naravno, tako ustrašeni, Romi su ubrzo napustili svoje zemljište i otišli. Pod pratnjom policije koja je svo to orgijanje danima mirno promatrala, s jedinim zadatkom da neželjenu etničku skupinu što prije otpravi s njihova vlastitog posjeda. Da bi se na fašističko divljanje mještana, potkrijepljeno izjavama kako u Škabrnji „oduvijek žive samo oni, Hrvati, katolici, te da tu nikada nije bilo ni Srba, ni Cigana, a niti će ih biti“, kao i na konačni izgon Roma, vlast oglasila tek suhim, prigodim saopćenjima.

Pa su se i premijer i predsjednik države sve nešto zgražali, pa su „oštro osudili neprimjerene diskriminatorne izjave“, pa su od nadležnih tijela zatražili „adekvatno postupanje“, pa su državni organi „adekvatno postupili“. To jest priveden je načelnik tamošnje općine koji je lamentirao kako su i „Amerikanci tako postupali s Indijancima i stavili ih u rezervate zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi“, i potom optužen zbog „remećenja javnog reda i mira“. I tu se smisao pravne države do kraja iscrpio.

Baš kao što se ubrzo istopilo i ono opće zgražanje intelektualne i političke elite zbog progona Roma iz Škabrnje. Da bi se kolektivno zanemarila bitna činjenica, to jest da Roma u tom mjestu naprosto više nema. Otišli su, da se ne vrate, pa državne strukture, dakle, mogu odahnuti, stvar je, naime, „adekvatno“ riješena, a krivci poznati. Zovu se „neodgovorne skupine pojedinaca“! I ne, ne smije se taj provincijski fašizam nipošto smatrati sistemskom greškom. Upravo kao što su za tolike ratne zločine, masovno protjerivanje Srba i oduzimanje njihove imovine, odgovorne bile tek pojedinačne kriminalne skupine, čime se vješto od sistemskog grijeha etničkog čišćenja pokušavao eskulpirati sam režim.

Istina je, međutim, da sve hrvatske vlasti ustrajno asistiraju događajima poput onoga u Škabrnji, svojom pasivnošću, stalnim minoriziranjem problema i prebacivanjem odgovornosti samo na tobože pojedinačne skupine fašista. Utoliko ta dva paralelna svijeta – onaj političke vlasti i onaj ulični – funkcioniraju baš dobro, poput lijeve i desne ruke, ali uvijek ozbiljno ugrožavajući trećega, to jest „otpadnike“ od svetog nacionalnog kolektiviteta. Jednom su to Srbi, pa potom Romi, pa onda homoseksualci… Uglavnom „Indijanci“.

Heni Erceg | 20/05/2012

http://www.mladina.si/112255/zasedeno-hrvat/

(4819)