SVE TI NEBO VRATI

Eurosong je ove godine užas i katastrofa, to je već zaključeno, ali zar Hrvatska mora biti i u toj strahoti najgora? Kažu kako je Nina Badrić odradila dramatično svoj nastup. Možda bi i bilo dramatike da su se ona i njezini kipovi, utjelovljeni u pratećim vokalima, na pozornici barem malo pomicali, a ne glumili muzejske eksponate, a onu dvojicu leptirića koji su oko nje izvodili nešto što oni nazivaju koreografijom, a sav normalan svijet bezveznim skakutanjem uopće neću komentirati. Hrvatska radiotelevizija kao i skoro čitavo proteklo desetljeće uglavnom neuspješno odabire pjesmu i još gore odrađuje svoj posao jer nikako da shvate kako ta manifestacija nije samo poslati glazbeni uradak od par minuta, otpjevati ga i to je to. Uostalom, sve govori činjenica da ni u onako lošoj konkurenciji hrvatska pjesma nije uspjela ući u finale, a meni se svake godine nameće pitanje zašto se uopće guramo tamo gdje nemamo pojma kako odraditi domaću zadaću primjerenu takvim trendovima i time se još više sramotimo.

Nina Badrić svakako je pjevačica koju treba respektirati, ali ovo što je u polufinalnoj večeri pokazala jednostavno ne zaslužuje prolaznu ocjenu i ispod je svakog nivoa. Mračnjačka pojava, pjesma koja više zvuči kao molitva, crno nebo prošarano munjama, ona sva u crnini ne pomiče se s mjesta, a samo njeno nekontrolirano mahanje rukom ostavlja dojam da je uopće živa, tri prateća vokala u pozadini kao tri svijeće pokraj oltara za koje se samo čekalo hoće li im se na glavama upaliti kakav plamičak pa da se barem vizualno dočara njihova uloga i da neupućeni shvate što zapravo predstavljaju, pa sve do natezanja i razvlačenja one plahte na kraju, za koju kažu da je trebala simbolizirati nebeski svod, sve to u kompletu više je sličilo na kakav detalj iz petparačkog horrora ili inicijaciju u neko tajno vjersko društvo nego na prezentaciju pjesme koja ne predstavlja samo njenu izvođačicu nego i jednu zemlju.

httpv://www.youtube.com/watch?v=M0OE5e7tDgQ

Ne znam kojim se to kriterijima glavni i odgovorni za ovakve debakle vode, ali iz svega je razvidno da hrvatski predstavnici na toj paradi kiča i glazbenog neukusa svaki puta za eurovizijskim trendom zaostaju bar pet godina. Nikako ne možemo naučiti da ovakve statične, sladunjave vjersko – ljubavne balade kojima je navodno glavni cilj prenijeti poruku pjesme, kao da se radi o Goranovom proljeću, nitko više ne doživljava. Koga briga za dubinu poruke kako se sve vraća i jednom plaća, kad su se ljudi tamo došli zabavljati, a ne naricati nad tužnom sudbinom i nebeskom kaznom. Hrvatskoj bi uglavnom bilo najbolje okaniti se Eurosonga ili iz korijena mijenjati pristup tom natjecanju, počevši od notornog Ace Konstadinova pa do svih onih koji zadnjih godina uglavnom bilježe promašaje i poraze na ovoj manifestaciji, jer osim što puno košta financijski, svake godine sve jače frustrira to cementiranje na dnu eurovizijske ljestvice gdje i potpuni anonimusi iz, uvjetno rečeno, manje glazbeno nadarenih zemalja bolje kotiraju.

(3685)