MALA ZEMLJA, ALI IMAMO ZRĆE

Mala zemlja velike sramote, tako bi se mogla nazvati zemlja s preko 1200 otoka, otočića i hridi. Zemlja s bistrim kristalnim morem, predivnom kulturnom baštinom o kojoj nitko ne brine, s toliko mladih i uspješnih ljudi koji bježe izvan Lijepe naše jer ovdje nemaju perspektive. Budućnost nam je valjda Hrvatska Ibiza ili popularno Zrće s kojega svakodnevno dobivamo slike pijane i drogirane mladeži iz cijelog svijeta. Golih cura u pjeni i frajera koji sline nad njima. Pivo u jednoj, cigareta u drugoj ruci i to je sve što imaju. Da ih pitate tko je Sarkozy većina bi rekla da je žena, da ih pitate što je PDV gledali bi vas blijedo, a bolje da ne spominjemo neke teže stvari poput pitanja o kontinentima, predsjednicima ili gladnima u pojedinim afričkim i ne samo tim zemljama.

Ne, ovo nije članak gdje ćemo se zgražati i popovati o„zlatnoj mladeži“, ovo je samo uvod u nešto što nas je zasmetalo, a trebalo bi svakoga tko imalo razmišlja realno svojom glavom. Dok nas bombardiraju takvim slikama, izvještajima i to svakodnevnim zapitamo se po čemu su uopće zaslužili medijski prostor. Da li po broju promijenjenih partnera, po količini potrošenog novca ili po broju povraćanja nakon burne noći? I naravno, takve uzdižemo u nebo, a one koje bi trebali davati kao primjer uglavnom kritiziramo ili ignoriramo.

Svako malo se čuje kako su rukometaši na netom završenim Olimpijskim igrama u Londonu osvojili „samo“ broncu. Nitko se ne osvrće na te mlade dečke i cure koji su nam donijeli osmijeh, koji su nam donijeli dobar glas u svijetu, one koji se ne opijaju do besvijesti, koji se ne drogiraju i koje pamtimo po dobrim rezultatima, po medaljama. To su sve mladi ljudi od kojih se može puno naučiti, bez obzira imali ili ne fakultetsko obrazovanje i to što su za svoje nastupe dobili novac ili nešto drugo, važno je da su to osobe koje su se cijeli život odricale puno toga da bi postigli ovo što danas jesu, da bi se u svijetu pričalo o Hrvatskoj, zemlji s toliko talentiranih sportaša iz raznih domena sporta. Ali mi Balkanci kakvi jesmo uglavnom nismo zadovoljni ni broncom ni srebrom, jer ako nije osvojeno zlato većina će reći – osramotili su nas. Postavlja se pitanje kako bi reagirali da su naša djeca u pitanju, da li bi nam bilo draže vidjeti ih na Zrću ili pobjedničkom postolju?

Zapitajte se samo koliko ima djece koja praktički nemaju što jesti, a trude se i vježbaju, treniraju da bi živjeli svoj san. Naravno da neće svi doći u reprezentaciju, na Olimp ili neko Svjetsko prvenstvo, ali svatko od njih će svojim roditeljima biti prvak svijeta! Stoga bi bilo lijepo da se medijski prostor puni takvom mladeži koja se bori, trenira, sama sebi ruši barikade i krči put u životu, jer od njih svi imamo što naučiti, a od mladeži sa Zrća baš ništa.

(1800)