VATIKANSKE MILIJARDE 4 – CRKVA ZAHTIJEVA VLASNIŠTVO NAD ZAPADOM

4. POGLAVLJE

 CRKVA ZAHTIJEVA VLASNIŠTVO NAD ZAPADOM

 Jednom ukorijenjena u tradiciji i ojačana tijekom vremena Konstantinova Darovnica je postala kao divovsko drvo koje je štitilo papinski apsolutizam. Ona je uz sve ostale lažne i krivotvorene dokumente postala čvrst kamen temeljac na kojemu je počivala cjelokupna struktura papinstva u Srednjem vijeku. Generacije nadolazećih teologa davale su različita tumačenja Darovnici, no svi su se slagali u tome, da je upravo ona dala najveću moć i autoritet rimskim papama. Tako je papa Hadrijan I. tvrdio, da je Konstantin dao sve Zapadne regije Rimskoj Crkvi. Eneas pariški biskup objašnjavao je oko 870.g. da je Konstantin izjavio “kako dva cara ne mogu vladati u jednom gradu” pa je premjestio svoj dvor i prijestolnicu u stari Bizantij koji će nazvati Konstantinopolis ostavivši tako rimski teritorij i druge provincije pod vlascu Apostolske stolice.

Pape su djelovale u skladu s tim argumentom kao temeljem za stalno povećanje njihovih teritorija i akumulaciju blaga. Papa Grgur VII. uložio je svu svoju energiju u taj cilj. Išao je tako daleko, da je otvoreno govorio kako je njegov konačni cilj –uspostava svjetske vlasti Sv .Petra – PETROVOG DOMINIONA. Papa Urban II. (1088-1099) slijedeći njegove stope odlučio je pokoriti Crkve u Jeruzalemu, Antiohiji Aleksandriji i u samom Konstantinopolis (podsjetimo da je Istočna Crkva već bila odvojena od Zapadne nakon Velikog crkvenog raskola 1054.g.) Pod parolom “oslobađanja Kristovog groba“ on je mobilizirao cijeli zapadni svijet Evrope u jednu veliku vojsku koja se poput uragana sručila na Svetu Zemlju. Osvajanje Jeruzalema i drugih gradova, te općeniti uspjeh 1. Križarskog rata pribavili su ogroman ugled papama. Iako su toj pobjedi doprinijeli ponajviše oduševljeni križari iz raznih evropskih zemalja, Crkva je to spretno iskoristila kao još jedan moćan instrument za jačanje i širenje svoje duhovne i svjetovne nadmoći na Istoku. A to je značilo nove izvore prihoda i povećanje bogatstva. Pape su sjedile u Rimu kiteći se lovorikama, dok su drugi za njih ratovali. Ali, sve to nije bilo dovoljno Petrovim nasljednicima. Zato se u pogodnom trenutku pojavljuje novi faktor u interpretaciji Konstantinove Darovnice, a to je nova tvrdnja koja je glasila – svjetovni vladari trebaju Crkvi plaćati porez. Vatreni zagovornik toga bio je Otto von Freisingen koji u svojim Kronikama 1143.g. govori da – Konstantin budući je papama darovao carsku čast i znakovlje i otišao u Bizantij ostavljajući Carstvo Petrovu nasljedniku, što znači da ostali vladari moraju njemu plaćati porez. Izuzetak od toga bila su dva franačka kraljevstva, Francusko i Njemačko. Jedno stoljeće ranije papa Leon IX. izjavio je Patrijarhu Michaelu Celulariusu, da Konstantinova Darovnica doslovno i stvarno podrazumijeva darovanje “zemaljskog i nebeskog kraljevstva rimskom kraljevskom svećenstvu”. I tako su tvrdnje rimskih papa o njihovoj vrhovnoj vlasti i njihovom vlasništvu nad Zapadom postajale sve smjelije i drskije, a tako i njihovi zahtjevi. U konačnom sažetku – suma sumarum – one su glasile ovako: “kraljevi posjeduju kraljevstva kao dar od pape, posto je on njihov stvarni vlasnik”. Prema tome, “carevi su carevi, a kraljevi su kraljevi, samo zato jer su im pape dopustili da to budu!” Papa Hadrijan u svom pismu njemačkom caru Fridrihu Barbarosi govori o carskoj kruni kao o njegovu daru Fridrihu, te da je on (Hadrijan) stvarni vlasnik Njemačke jer je stavio krunu na carevu glavu. Naravno da je to Fridriha jako razljutilo, a mnogi njegovi podanici su se bunili protiv pape. Ali nisu se samo vladari bunili i protivili papinskim zahtjevima za vrhovnom i  univerzalnom vlašću. I ljudi inače privrženi Crkvi osporavali su takove zahtjeve. Gerhoh von Reigersburg tvrdio je, da je to uzdizanje papa iznad careva i kraljeva protiv božanskog reda, pošto je Bog Gospodar i kraljeva i careva, a ne čovjek – rimski papa.

Početkom 13. stoljeća na papinsko prijestolje zasjeo je Inocent III. ili Inocencije (1198-1216) najenergičniji borac za univerzalnom vlašću rimskog pontifeksa. On je gromoglasno poručivao Evropi, da je on kao nasljednik Sv. Petra automatski i vrhovni poglavar kršćanstva i vladar cijelog svijeta. Pod njegovom vladavinom papinstvo je došlo do najveće moći. Većina evropskih vladara priznavala je papu kao “seniora” i njegovu vrhovnu lensku vlast. Pri kraju njegovog pontifikata Crkva je vladala ogromnim teritorijem, koji je obuhvaćao veliki dio Italije, gotovo cijelu Španjolsku, Portugal, slavenske zemlje od Poljske i Češke do Ugarske, Srbije i Bugarske. Inocent III. postao je i vladar Engleske. Naime, nakon sto je prokleo engleskog kralja Ivana bez Zemlje ovaj mu se pokorio i priznao njegovim vazalom obećavši mu godišnji danak od 1000 funti srebra. Papa je vladao Engleskom preko svojih poslanika/namjesnika Legata. Sve to nije bilo dovoljno Inocenciju, pa se proglasio i vladarom kršćanskih pokrajina koje su osnovali križari u Siriji i Palestini. On je išao tako daleko, da je planirao i aneksiju (pripojenje) i samog Bizanta. Zato je pokrenuo IV. Križarski rat u kojem je zauzet Carigrad i dijelovi Bizantskog Carstva od kojih je osnovano tzv. Latinsko Carstvo. Bizantinci su postali vazali pape, a Grčka Ortodoksna Crkva bila je prisiljena priznati vrhovnu vlast Rima izgubivši tako svoju samostalnost (autokefalnost). Za vrijeme Inocencijevih nasljednika Papinski Dominion proširen je i na Baltik pokrštavanjem baltičkih pogana.

U to vrijeme, kao uostalom i u prošlosti, jedna zemlja vise od svih ostalih opirala se papinskoj vlasti i podvrgavanju Petrovoj Stolici. To je bilo Njemačko Carstvo. Ali, usprkos neuspjesima s Germanima pape nisu nikada priznavali Njemačko Carstvo izvan papinske domene, nego samo kao važan sastavni dio Baštine Sv .Petra. Papa Inocencije IV. u svojoj enciklici (papina poslanica) iz 1245.g. ustvrđuje: Apostolska stolica je imala svjetovnu vlast i prije Konstantina. On je bespravno koristio tu vlast sve dok je bio izvan Crkve (dok se nije pokrstio). Pristupanjem Crkvi on je dobio legitimni autoritet dopuštenjem i ustupkom samog “Kristovog namjesnika”. Prema tome, papino prihvaćanje Darovnice bilo je samo vanjski vidljivi znak njegovog suvereniteta nad cijelim svijetom. Vjerovanje u Darovnicu s vremenom je ojačalo, a tome je najviše pripomoglo njezino uvrštenje u Kanonsko Pravo (crkveno pravo). Od tada pa nadalje najutjecajniji branitelji ove izmišljotine bile su generacije teologa i pravnika Papinske kurije. Crkveni otac Toma Akvinski otišao je tako daleko, da je Darovnicu tumačio kao doslovnu “abdikaciju Konstantina Velikog u korist pape Silvestra I.” Tako objašnjava dominikanac Tolomeo de Lucca u svom djelu Principi vladanja. Papinski teolozi su neprekidno jačali vjerovanje u Darovnicu, ali joj dodavali i sve smjelija i drskija tumačenja u korist papa. Te se teorije i tumačenja mogu formulirati i sažeti ovako: Krist je Gospodar cijelog svijeta. Prije svog odlaska na Nebo, On je ostavio svoj Dominion svom predstavniku na Zemlji apostolu Petru i njegovim nasljednicima rimskim papama. Zato punina sve duhovne i svjetovne vlasti i jedinstvo svih prava i povlastica leži u rukama Pape. Svaki vladar, čak i onaj najmoćniji posjeduje samo onoliko moći i teritorija koliko Papa prenese na njega i koliko mu dozvoljava. Ova teorija podržavana i ojačavana od većine srednjovjekovnih teologa, postala je čvrsto vjerovanje i samih papa. Kraljevi i carevi pak bili su natjerani (a neki su i dobrovoljno pristali) da priznaju te tvrdnje, zahtjeve i prava, te da se zaklinju da će ih braniti svojim mačem.

Tvrdnja da je sam Krist povjerio Petru i “njegovim nasljednicima” obje vlasti – duhovnu i svjetovnu, kao i oba kraljevstva – zemaljsko i nebesko, te ih učinio svojim “namjesnicima na Zemlji” dakako nije biblijski utemeljena. Zbog neizmjernih i sudbonosnih posljedica koje je Darovnica imala na povijest Evrope, a i šire, pozabavit ćemo se tim famoznim dokumentom još malo. Bilo kako, zahtjevi papa za svjetskom vlašću i svjetskim blagom bilo je nešto što se nisu usudili zahtijevati ni najambiciozniji, ni najdrskiji cezari starog Rimskog Carstva.

 Nastavlja se…

(1375)