CRKVA U TRI ČINA

ČIN PRVI – CIPAR

Ekonomska situacija na Cipru bila je u totalnom kolapsu, financijska je kriza dosegla vrhunac, a bankarski je sektor doslovno na koljenima, banke su bile zatvorene i tražilo se bilo kakvo rješenje koje bi zemlju spasilo od konačnog bankrota. Ciparska pravoslavna crkva koja slovi kao najveći zemljoposjednik u svom vlasništvu ima brojne nekretnine koje podrazumijevaju razne tvrtke, hotele, dionice dviju banaka, a sve skupa procjenjuje se na nekoliko desetaka milijuna eura. U takvoj, za Cipar skoro bezizlaznoj situaciji, poglavar Ciparske pravoslavne crkve, inače ekvivalent Bozanićevoj funkciji u Hrvatskoj, obznanjuje kako je Crkva spremna svu tu svoju imovinu staviti pod hipoteku da bi spasila državu od totalnog bankrota i kako bi potom Cipar mogao prikupiti novac izdajući nove obveznice. Deklarativno možda, kao i spašavanje vlastitih ulaganja i dobiti, ali ipak javno ponuđeno uz pokazivanje, ako ničega drugoga, barem dobre volje da se nešto korisno i učinkovito napravi.

ČIN DRUGI – VATIKAN

„O, kako bi želio siromašnu Crkvu za siromašne.“ – rekao je na audijenciji za novinare novoizabrani papa Franjo i ostavio u čudu mnoge koji su već godinama zgroženi skandalima i besramnim bogaćenjem te vrlo zemaljske institucije koja otvoreno i bez imalo stida pere novac u najboljoj mafijaškoj maniri, zarađuje čak i na porno industriji, enormno se bogati na sve moguće načine dok njeno stado po cijelom svijetu uglavnom jedva spaja kraj s krajem i zahvaljujući globalnoj krizi u većini slučajeva živi na rubu egzistencije.

Očito je kako bivši argentinski kardinal Jorge Mario Bergogli ne želi, barem u početku, prisvojiti sve blagodati koje je uživao njegov prethodnik Benedikt XVI., a i mnogi prije njega, jer za sada nastavlja živjeti onako kako je to radio prije početka pontifikata; vozi se autobusom, sam plaća račune, ne cupka Vatikanom u crvenim cipelicama, za papinsko je krzno koje su mu željeli staviti preko glave rekao da su maškare završile, kralježnicu mu ne savija zlatni križ oko vrata, limuzina mu je nepotrebna, papin apartman iz kojega je iselio Joseph Ratzinger nakon ostavke djeluje mu glomazan kao nogometno igralište i kaže kako toliki prostor njemu nije potreban, čak nije želio sjesti niti na papin tron gdje su oni prije njega primali, uglavnom bezvezne i besmislene iskaze lojalnosti i divljenja kao da sjede na oblaku, a ne bogato ukrašenoj i basnoslovno skupoj stolici veličine omanje garsonijere.

Možda je i to samo trenutno i deklarativno, najvjerojatnije i je tako jer čak ni papa ne može drastično mijenjati nešto što je jednostavno konstanta i tako je kako je već stoljećima, ali barem je rečeno, ako ništa drugo i to sa jednom pozitivnom tendencijom da bi se uvriježene stvari ipak mogle bar malo promijeniti.

ČIN TREĆI – HRVATSKA

„Crkva ne može zamijeniti socijalnu državu“, „I ja bi se vozio javnim prijevozom, ali se zbog svoje službe ne mogu uvijek osloniti na njega.“ – izjavio je kardinal Josip Bozanić neposredno nakon povratka iz Vatikana s ustoličenja onog istog pape koji, deklarativno ili stvarno, propovijeda nešto na što Crkva, pogotovo u Hrvatskoj, nije navikla. Naravno da nitko ne očekuje crkveno zamjenjivanje socijalne države, ali u najvećoj krizi graditi novo sjedište Hrvatske biskupske konferencije koje po slobodnoj procjeni košta oko deset milijuna eura, davati 200 milijuna kuna za obnovu zagrebačke katedrale, pa onih famoznih 35 milijuna kuna za Vojni ordinarijat na Ksaveru, tko zna koliko još milijuna ulupati u svetište Gospe od Otoka u Solinu i pastoralni karmelićanski centar na Vidovcu, zaista izaziva opravdani revolt javnosti. Ne treba zaboraviti niti to da Katolička crkva, ali ne samo ona, u Hrvatskoj potražuje imovinu koja im je uglavnom oduzeta nakon Drugog svjetskog rata i koja dosiže također basnoslovne cifre, a tu su još četiri katolička fakulteta, deset pastoralnih centara, trinaest ureda Caritasa, 1200 crkava, čak 458 samostana, brojna zemljišta, stanovi i poslovni prostori. Sve to možda i ne bi toliko iritiralo kada kompletna situacija u zemlji ne bi bila tragična i na rubu ponora, sa zaduženjem države koje je takvo da još tko zna koliko generacija neće uspjeti vratiti niti kamate na sve te silne kredite, a o glavnici da ni ne govorimo, pa sukladno svemu iznesenom nije niti čudno što javnost sve više reagira negativno i od klera očekuje malo više socijalne osjetljivosti koje oni vrlo rijetko ili nikako ne pokazuju. Sjetimo se samo galame koju su biskupi, nadbiskupi, svećenici, pa i sam kardinal dignuli na sam spomen mogućnosti revidiranja, za Hrvatsku izrazito nepovoljnih, Vatikanskih ugovora. Dakle po svemu viđenom Crkva u Hrvatskoj ne samo što ne želi pomoći, nego se trudi još i uzeti. I da na kraju rezimiramo; Crkva u Hrvatskoj barem po onome kako se prezentira, bez obzira na trenutno pomodarstvo klera u nošenju željeznih križeva, postavlja se kao da država ciparski sindrom nikada neće doživjeti, čak se pojedini župnici usuđuju raspisivati neke svoje tarife za razne nepodopštine vjerničkog stada kao što je izostanak s vjeronauka gdje se odmah propisuje novčana kazna, pa baš i nije jasno u kojoj će mjeri papa Franjo biti dobrodošao u zemlju gdje kler ima sve više, a vjernici svakim novim danom sve manje.

(649)