ČUDA NA PRODAJU

VATIKANSKE MILIJARDE 9

ČUDA NA PRODAJU

Ljudi vole čuda i čeznu za njima. Crkva je i to iskoristila za stjecanje prihoda. Otkad je crkvena praksa komercijalizacije „čuda” postala najzahvalniji izvor novca, vrlo brzo se pokazalo da što je neobičnije i spektakularnije „čudo”, to je veći i prihod njegovog promicatelja. Profitabilnost čuda ovisila je ne samo o neobičnosti događaja i njegovog čudotvorca, nego i o koristima koje su imali oni koji su u njih vjerovali. Jer, za vjerne čuda su bila dokaz Božje intervencije u naročitim prilikama. Ova eksploatacija individualne i kolektivne lakovjernosti kršćanskog svijeta bila je za Katoličku crkvu neizmjerno unosna. Božja darežljivost i intervencije mogli su biti dijeljeni i pokazani u nebrojenim situacijama i okolnostima. Tijekom Srednjeg vijeka i kasnije, čuda, čudotvorci i Božje intervencije bili su veoma raznoliki i raznovrsni. Oni su odražavali narav, vjerovanje i mentalitet onih koji su bili pod njegovim utjecajem, ali i duh crkve u kojoj su čuda nastajala. Osvrnut ćemo se na samo nekoliko karakterističnih koji već „sami po sebi” dovoljno govore o njihovoj naravi, ali i kako su se oni preokrenuli u događaje kojima je Crkva bogato profitirala.

Jednog dana žitelji mjesta Aspe u Francuskoj izvršili su iznenadan napad na svoje susjede u mjestu Saint- Savin. Da bi ih spriječio i zaustavio u zlu naumu, opat iz Saint-Savina popeo se na drvo i izgovorio odgovarajuću molitvu, te tako paralizirao napadače, da su bili poubijani bez ikakvog otpora. Kad je papa čuo o masakru, bacio je intrerdict na Saint-Savin. Rezultat je bio sedmogodišnje prokletstvo nad mjestom u vidu neplodnosti žena, stoke i njiva. Da bi dobio odrješenje, Saint-Savin je pristao plaćati papi godišnji danak od 30 sua, a koji je vjerno plaćao sve do Francuske Revolucije 1789.g. Godine 1120. biskup iz Laona ekskomunicirao tj. izopćio je gusjenice koje su pustošile biskupiju, a zahvalni seljaci su ga za to nagradili na razne načine. Dok je sv. Bernard propovijedao u Foignyju bio je stalno prekidan rojevima dosadnih muha. Izgubio je svoje svetačko strpljenje i ekskomunicirao ih. Slijedećeg jutra rojevi muha su nađeni mrtvi, a primljenu nagradu sv. Bernard dao je najbližem samostanu. Godine 1451. biskup iz Lausanne odredio je suđenje mnoštvu pijavica koje su ugrožavale ribe u jezeru. Određeno im je, pod prijetnjom ekskomunikacije, da se skupe u pripremljeno mjesto što su one i učinile. Zahvalni ljudi obilno su darivali Crkvu. Nadalje, 1480. crkveni sud u mjestu Autun izopćio je vojsku gusjenica i odredio lokalnim svećenicima da ponavljaju anateme sve dok gusjenice ne budu uništene. Slijedeće godine u mjestu Macon izopćeno je veliko mnoštvo puževa, a 1516. u Normandiji svećenici su izopćili agresivne skakavce i komarce. Bartholomew Chassance koji je zapisao brojna takva „suđenja i izopćenja” izjavljuje da su ona bila zakonita i korisna, a to dokazuju i obilnija darovanja Crkvi u desetinama i florinima. A što je bilo više štetnih i napasnih, muha, komaraca, gusjenica i skakavaca te njihovih izopćenja, anatema i suđenja, to je puk obilnije darivao svoju Crkvu. I po onoj čistoj logici, najezde napasnih životinjica bile su vrlo poželjne, ali – samo za Crkvu. Međutim, Crkva je puno više profitirala kad bi autentični sveci stupili u akciju. Spomenut ćemo samo nekoliko najbizarnijih slučajeva. Dakle, na zapovijed sv. Stanislawa neki Petar koji je bio mrtav, ustao je iz groba i pojavio se na sudu kao svjedok u prodaju nekretnine. Nakon suđenja je zadovoljna strana dostojno nagradila lokalnu crkvu i to sa popriličnim dijelom dobivene nekretnine.

U 13. stoljeću sv. Antun u Italiji čuo je, da je njegov otac u Liabonu osuđen za umorstvo. jedan anđeo prenio ga je u Liabon. Tamo je sv. Antun pitao umorenog čovjeka – da li je istina da ga je ubio njegov otac? Mrtvac je odgovorio negativno i Antunov otac je bio oslobođen. Antuna je anđeo vratio natrag u Italiju. Nad njegovim grobom sagrađena je crkva koja je postala mjesto hodočašća, gdje hodočasnici i danas odlaze i ostavljaju bogate darove. Sv. Vincent Ferrier (1357-1419) učinio je još bolje. U toku svoje propovijedi dobio je krila i odletio u zrak, te obišao više mjesta gdje je utješio umiruće. U Pampeluni je jednoj umirućoj ženi rekao, da će joj pribaviti oproštenje s Neba ako ispovijedi svoje grijehe. Ona je pristala, a sv. Vincent je napisao pismo kako slijedi: „Brat Vincent moli Sveto Trojstvo da daruje ovoj grješnici oproštenje grijeha.“ Pismo je odletjelo ravno u nebo, a nakon kraćeg vremena palo natrag. Na njemu je pisalo: „Mi, Sveto Trojstvo, zamoljeni od našeg Vincenta, darujemo grješnici oproštenje i ona će biti u raju za vrlo kratko vrijeme!“ Da bi se zadovoljio cinizam onih sumnjičavih i manje lakovjernih, događaj je bio potvrđen od strane nikog drugog do – papina sobara. On je dao potvrdu ove „činjenice” i uz to još i imena četrnaest visokih prelata koji su to posvjedočili. Ovaj događaj je izazvao pravu epidemiju „nebeskih pisama”, koja su začudo uvijek stizala kleru. Ta pisma su dosegla izuzetno visoku cijenu. I nepoznati „sveci” su činili čuda. U Salamanki je postojalo čudno zvono, koje je zvonilo „da upozori ljude na dolazeće čudo”. To se najčešće događalo kad bi darivanja u katedrali bila manja od očekivanih. Što se tiče crkvenih zvona moramo spomenuti ovaj čuveni slučaj… Kad je papa Aleksandar IV. skinuo kaznu ekskomunikacije, sva zvona crkve u Avignonetu počela su zvoniti „sama od sebe”. I ne samo to, nego su zvonila cijeli dan i noć iako se nisu mogla čuti skoro četrdeset godina! Ovo svjedočanstvo su dali stanovnici Avignoneta iz 1293. godine, a papa Pavao III. spomenuo je događaj u svojoj Buli iz 1537. godine. Sve ove manifestacije u vremenu u kojem su se „dogodile” bile su uzimane vrlo ozbiljno. One su se događale zahvaljujući svecima. I kako su se kroz generacije umnožavali sveci i njihova čuda, tako su se umnožavala i njihova svetišta. Svetište kao mjesto naročite pobožnosti je pravi magnet za hodočasnike. A oni nikada ne dolaze praznih ruku i bez darova, čak ni oni najsiromašniji. Zato su svetišta uvijek bila ukrašena i zlatom i srebrom i dragim kamenjem, ali i darivana obiljem novca. Zato su pobožnosti svecima postale siguran i obilan izvor blaga za Crkvu u cjelini i zasebno za njezin kler. Treba podsjetiti, da je čitava Europa bila načičkana svetištima, a hodočašća su bila obavezan oblik pobožnosti stoljećima, tako da je to značilo neprekidan dotok prihoda Crkvi.

Nastavlja se…

(841)