I OVO JE EUROPSKA UNIJA

Upravo putujem vlakom kroz jednu od zemalja Europske unije, jednu od onih nekadašnjih država koje su čeličnim režimom držale svoje stanovništvo ponizno i pokorno, u životu praktički nedostojnom čovjeka, pod željeznom čizmom komunističkog režima koji je na kraju svrgnut da bi tek tada na površinu isplivala sva bijeda i neimaština gomilana godinama. Moj posao je takav i omogućuje mi putovanja, ali rijetko u ovakve zemlje, rijetko kroz mala pitoreskna sela u kojima još uvijek, usprkos svemu, ima života. Već dugo ne vidjeh krave i ostale domaće životinje na ispaši dok vlak bučno prelazi neki poludrveni ili poluželjezni most, ni ja ne znam kako ga nazvati i okarakterizirati, ali svakako mi djeluje vrlo nesiguran za prelazak mutne vode ispod njega. Zaustavljamo se na jednoj maloj stanici, prijazni ljudi stoje i čekaju neki valjda lokalni vlak, a oko zgrade su uredno posađene i odnjegovane maćuhice, bar pretpostavljam da se o njima radi, jer se u cvijeće baš i ne razumijem. Sve je nekako mirno i idilično i čovjek bi se možda i poželio skrasiti u takvoj malenoj oazi jer se uz prugu vidi tek nekoliko kuća, zapravo kućica idealnih za obiteljski život samo da nema tog momenta izoliranosti. Naime, cesta je poprilično loša i uopće je teško zamisliti gdje i kako završava. Vlak kreće dalje, opet nepregledna travom obrasla, vjerojatno plodna zemlja, ali koju nema tko obrađivati, jer vidim samo nekoliko staraca kako pokušavaju skupiti neko sijeno ili što već na omanja kola, zapravo kolica koja će kasnije očito sami morati vući. Mašu nam i mi mašemo njima, a ja se pitam koliko godina već to rade i da li im je to bavljenje poljoprivredom jedini izvor prihoda uz vjerojatno neku mizernu mirovinu koju su stekli možda radeći u kakvom komunističkom mastodontu nekog davno zaboravljenog, a još uvijek tako prisutnog vremena.

Vozimo se polako preko još jednog zahrđanog i starog mosta, opet uz bojazan da se ne stropoštamo u rijeku ispod nas, barem se ja tako osjećam, jer moji susjedi koji sjede nasuprot mene niti jednim pogledom se ne obaziru na to i ne pogledavaju prema dolje. Priznajem, ne volim visine i ne volim kada je voda ispod, ali pokušavam se koncentrirati na laptop i pisanje dok me dvoje pristojno, ali oskudno odjevene djece sa zanimanjem promatra pitajući se valjda kako mogu uopće pisati dok vani sije sunce i krajolik je tako prekrasan koliko god siromašan i napušten bio. Nekada mi je bio užitak voziti se ovakvim vlakovima, polako i bez obaveza, ali danas je drugačije, žurim i čeka me važan posao, a već kasnimo gotovo sat vremena pa sve nemirnije i nervoznije pogledavam na sat, znajući da je znanstvena fantastika stići na vrijeme i da ću vjerojatno izgubiti još jedan dan jer se neću imati čime vratiti, pa će mi još jedno noćenje u  hotelskoj sobi postati neminovnost. Ipak, takve misli sada stavljam u stranu, mireći se s time da ću zaglaviti još jedan dan više i polako se prestajem zabrinjavati, usredotočujem se na iduću stanicu gdje se ipak ne zaustavljamo, samo prolazimo uz neizbježno mahanje onih koji na stanici ostaju. Nakon par stotina metara crveno svjetlo na pruzi, pa stojimo neko vrijeme u sred malog sela koje me oduševilo jer svaka kućica je drugačije boje. Iako sam zakleti pristalica crnog ili bijelog ovo me stvarno fasciniralo, od narančaste, preko jarko žute do svijetlo zelene i zagasito plave sa istim takvim niskim ogradama i obaveznim psom u svakom dvorištu. Malo dalje se nazire crkva, ne onakva kakve se danas grade, više slične nekim monumentalnim palačama od betona nego skromnoj Božjoj kući, a ova je baš takva, mala kao nekakva kapelica sa visokim križem na vrh crvenog krova kojega da nema ne bi se niti znalo da je to mjesto gdje se okuplja, pretpostavljam maleni broj vjernika, jer je i mjesto dosta malo i poprilično nenastanjeno.

Krećemo polako dalje, kažu mi susjedi iz vagona da imamo još nekih sat vremena do glavnog grada, do posljednje stanice, a meni je sve draže stapati se s ovim krajolikom gdje je sada s desne strane šuma, a s lijeve i dalje ona nepregledna, vjerojatno u korov zarasla polja, ali ipak tako dražesna i mirna, okupana prvim zrakama zalazećeg sunca. Opet stajemo na jednoj stanici, ovoga puta je veća od prethodne, ima čak za kupiti sendvič i sok, pa žurim iz vlaka uzeti i poneki suvenir koji ću kasnije pokloniti, drven i malo čudan, podsjeća me na one nekadašnje magarce iz Dalmacije sa po jednom bačvom ili čime već sa svake strane, ali ovo je, pretpostavljam konj, lijepo i vidi se ručno izrezbaren. Pošto stojimo još petnaestak minuta, odlučujem  malo prošetati unaokolo i bez obzira što smo zapravo, za nas rođene u gradu, u nekoj zabitoj pustoši, obilazak je izuzetno zanimljiv. Ima jedna stara pumpa za vodu, koja za divno čudo radi, a i voda je poprilično hladna i puno boljeg okusa od one iz klasičnih vodovoda velikih gradova, bistra i osvježavajuća. Kondukter mi prilazi i na pomalo čudnom engleskom objašnjava da se ovdje gotovo svaki putnik zadrži jer je pumpa za vodu danas očito čudo u modernom svijetu. Moj obilazak ubrzo završava i vraćam se u neudoban, ali sve simpatičniji vlak u koji ulazi i nekoliko mladih obitelji, kažu da se vraćaju u grad iz posjeta rodbini, pa sjedaju kraj mene oni stariji, dok su se oni mlađi raštrkali po cijelom vagonu igrajući neku čudnu igru sa nekoliko kamenčića što ih očito silno zabavlja i nasmijava. Upravo saznajem da se do državne metropole više nećemo zaustavljati, a ja ću ovoga trenutka prestati pisati jer se još tih sat vremena jednostavno želim koncentrirati na ovu prelijepu prirodu i uživati u njoj prije nego što stignemo u još jedan sivi i veliki grad u kojemu, osim ponekog restorana zbog poslovne večere i ručka te klasične hotelske sobe ionako ništa drugo neću vidjeti.

(700)