INKVIZICIJA

Stigmatičan naziv organizacije koja se kroz stoljeća smatrala jednom od najbrutalnijih ustanova potječe od latinske riječi inquisitio ili u prijevodu istraga. Inkvizicija je, kao product Crkve, nastala sredinom XIII. stoljeća u izuzetno okrutno i neuko vrijeme pa je i sama bila takva. Ipak, poistovjećivati u potpunosti Inkviziciju i Crkvu bilo bi pogrešno jer je ona bila samo jedan njen segment tako da sve negativnosti te organizacije nisu nužno i negativnosti Crkve kao ustanove u cjelini. Iako je osnovana da bi zabludjele vjernike, ponajprije katare, vratila na put učenja Rimske Crkve, Inkvizicija se s vremenom preobrazila u strah i trepet za svakog slobodnomislećeg čovjeka, znanstvenika, pisca i umjetnika, ali i običnog vjernika koji jednostavno nije želio prihvatiti crkvene dogme o nepogrešivosti pape, otkupu grijeha i prodaji crkvenih sakramenata.

Inkvizicija se primarno usredotočila na progon katara, uglavnom teološki dobro obrazovanih putujućih propovjednika koji su u potpunosti slijedili Kristov nauk. Katari su bili kršćanska sljedba potekla iz južne Francuske čiji je dualistički nauk o postojanju dobrog i zlog Boga od njih učinio prve žrtve organiziranog genocida. Odbacivali su slike svetaca, sakramente i štovanje relikvija, pa papa Inocent III. početkom XIII. stoljeća protiv njih pokreće križarski rat kako bi suzbio takvo, po njegovom mišljenju devijantno i heretičko učenje, koje ne priznaje crkveno svećenstvo i autoritet pape. Namjera istrebljenja katarskog pokreta kroz križarski rat rezultirala je praktičkim nestajanjem pripadnika sljedbe, a oni preživjele preuzela je Inkvizicija, institucija koja će kroz stoljeća postojanja biti sinonim za mučenja, progone, paljenja na lomačama, protivljenja znanstvenom napretku i neopisive torture.

RAĐANJE INKVIZICIJE I PRVI INKVIZITORI

Početkom XIII. stoljeća putujući katarski propovjednici okupljali su mnogobrojne pristaše prvenstveno se služeći svojom elokvencijom i teološkom naobrazbom. Nasuprot njima biskupi i cjelokupno svećenstvo Katoličke crkve u to su vrijeme bili reprezenti svih vrsta korupcije, dekadencije, pornokracije i nadasve raskalašenog života. Zbog toga se veliki broj ljudi počeo priklanjati skromnim, tolerantnim i iskrenim katarima. Uvidjevši latentnu opasnost od smanjenja prihoda i osipanja vjernika, papa Inocent III. od francuskog kralja Filipa II. traži suzbijanje hereze i iskorjenjivanje krivovjernika na teritoriju kojim je vladao. Posljedica Inocentovih zahtjeva bio je Albigenski križarski rat koji je, s povremenim prekidima, trajao punih dvadeset godina i bio prvi međukršćanski oružani sukob u povijesti. Rezultat tog križarskog pohoda, osim velikog broja ubijenih „heretika“, svakako je nastanak Inkvizicije, brutalne crkvene istražne institucije uspostavljene za obračun sa svima koji su se na bilo koji način odlučili suprotstaviti Rimskoj Crkvi, pa je u tu svrhu trebalo angažirati nekoga iz vlastitih krugova tko bi uspješno suzbio bilo kakvu pojavu krivovjerja. Papa Grgur IX., koji je svoj pontifikat započeo 1227. godine, za prve je inkvizitore odabrao pripadnike dominikanskog reda te ih ovlastio provoditi istrage i osuđivati heretike. Bio je to početak službenog djelovanja Papinske inkvizicije koja je time dobila moć optužiti, suditi, podvrgnuti torturi i na kraju smaknuti svakoga tko ponašanjem i djelima odudara od nauka Crkve. Dva stoljeća kasnije na Grgura IX. ugledati će se španjolski vladarski par Izabela I. Kastiljska i Ferdinand II. Aragonski koji su 1478. utemeljili Španjolsku inkviziciju kao vlastito sredstvo čuvanja jedinstvene države i političke stabilnosti. Inkvizicija u Španjolskoj – za razliku od Papinske inkvizicije koja je bila sud Rimokatoličke crkve – nije imala odgovornost prema papi i kleru, iako je bila crkveni ogranak, već je u potpunosti potpala pod ingerenciju države i bila produžena ruka svjetovnih španjolskih vladara.

PAPINSKA INKVIZICIJA

Iako je papa Grgur IX. 1233. ovlastio pripadnike dominikanskog reda za prve inkvizitore, uvođenje protuheretičkih sudova dogodilo se još 1231. godine, također od strane spomenutog pape. Dominikanci su samostalno obavljali inkvizitorsku službu do 1246., kada su im pridruženi pripadnici franjevačkog reda, koji nisu bili ništa manje učinkoviti u obavljanju dužnosti i primjeni stravičnih inkvizicijskih metoda. Inkvizitori su u početku krivovjernike pokušali verbalnim uvjeravanjem vratiti na put pravovjerja, ali kako optuženi nisu željeli priznati herezu, počeli su koristiti nasilje kao sredstvo preobraćenja. Zbog toga su izmišljene i konstruirane različite naprave za sadističko mučenje, proizvodi istinske i gotovo patološke mržnje čovjeka prema drugom čovjeku. U suštini, žrtva Inkvizicije mogao je postati svatko, jer je primarni interes bila kvantiteta ili kažnjavanje što većega broja ljudi. Gorljivo su proganjani svi pripadnici dualističkog vjerovanja, ali i članovi franjevačkog reda koji su pružali otpor i pokazivali otvoreno neslaganje sa inkvizicijskim djelovanjem. Različita božanstva u koja su vjerovali pojedini narodi ubrzo su pretvorena u demone, a prirodne elementarne nepogode u demonske sile, dok su osobe koje su se bavile liječenjem pomoću različitih trava i biljaka proglašavane čarobnjacima ili vješticama. Svi oni, uključujući u početku i pripadnike templarskog reda, a kasnije i protestante, došli su pod ingerenciju Svete službe inkvizicije te time postali potencijalni kandidati za spaljivanje na lomači, konfiskaciju imovine ili doživotni zatvor. Metodologija progona sadržavala je sve elemente koje prakticiraju tajne službe, jer je pratila i nadzirala moguće krivovjernike preko osoba s kojima su imali bilo kakve kontakte čime su i ovi potonji samim činom poznanstva s potencijalnim heretikom potpali pod sumnju krivovjerstva. Inkvizitori su isto tako pomno proučavali obitelji, suradnike i prijatelje osumnjičenika pa su i svi oni neizbježno bili indirektno ili neposredno podvrgnuti istrazi. Optuženi za heretičko djelovanje kažnjavani su na različite načine, a posebnost je bila nošenje žutoga križa na odjeći čime je osobi uskraćena normalna socijalna i svaka druga egzistencija, jer se rijetko tko želio izvrgnuti opasnosti biti u bilo kakvom kontaktu s tako obilježenim čovjekom. Pape su s vremenom heretičko djelovanje proširili, pa se pojam krivovjerja protezao od raznih dualističkih sljedbi, preko vještica, čarobnjaka, preljubnika, narodnih liječnika, čitatelja zabranjene vjerske literature – uključujući i Bibliju – sve do protestanata i pojedinih prosvijećenih vladara. Svi su oni bili protivnici papinstva i Crkve, iako su se upravo pod njenim okriljem zbivale najgore opačine i zločini, a imovina koju su inkvizitori oduzimali optuženicima kasnije je podijeljena između svjetovnih i crkvenih vlasti. Nametanje tzv. „pravovjerja“ silom od strane Crkve rezultiralo je mučenjima, progonima, zastrašivanjima i masovnim ubojstvima, a demonologija koju je Inkvizicija nemilosrdno sankcionirala zapravo je njena izmišljotina manifestirana u pojavi vještica koje lete zrakom i kojima je sotona dao moć širiti bolesti, uništavati usjeve ili utjecati na prirodne katastrofe. Vještice su, po tumačenju bogobojaznih inkvizitora i cjelokupnog nedovoljno teološki obrazovanog i prosvijećenog svećenstva, u suštini bile sotonine zastupnice na zemlji, a tradicionalno mizoginijska Crkva iskoristila je srednjovjekovno praznovjerje za obračun sa ženama te pod krinkom suzbijanja čarobnjaštva doslovno izvršila femicid. Iako se vještičarenje nije striktno odnosilo samo na ženski rod, jer su za slične stvari optuživani i mnogi muškarci, ipak su žene činile ogromnu većinu stradalih u tom konfuznom obračunu Inkvizicije s navodnim natprirodnim silama i moćima. Lov na vještice intenzivno je počeo 1487. objavom inkvizitorske priručne literature uobličene u sadistički spis dvojice pripadnika dominikanskog reda, sa podrobnim uputama kako prepoznati i kazniti pojavu vještičarenja. Monstruozni uradak Heinricha Kramera Institorisa i Jacoba Sprengera nazvan Malj vještica inicirao je neviđene progone i mučenja, prvenstveno žena, diljem Europe i svrstao se među najperverzniju crkvenu literaturu u povijesti.

(Nastavlja se…)

(2270)