JESEN STIŽE DUNJO MOJA

Posljednjih dana Plenković i njegova politička svita hodočaste Hrvatskom hvaleći se fantastičnom turističkom sezonom, drugim BDP-om u Europi i ostalim nevjerojatnim  uspjesima Vlade kao da su oni, ponaosob svaki, sve to svojim mukotrpnim radom izvojevali, usput nas uvjeravajući kako svega imamo u izobilju, te po njihovim izjavama ispadamo najbogatija država u Europi i šire kojoj nitko i ništa ne može poljuljati prvo mjesto na tronu najuspješnijeg naroda na kugli zemaljskoj. Vječito se uspoređujući sa jednom Njemačkom koja, eto, još od lipnja muku muči sa energentima, većim nametima i ostalim katastrofama, zaboravljajući pri tome da ta ista Njemačka ima barem tri puta veće plaće i mirovine od toliko neprikosnovane i uspješne Hrvatske, gdje je svaki drugi stanovnik doslovno na rubu siromaštva po svim parametrima koji u ekonomiji postoje. Problem je samo s tim što ljeto neće trajati vječno, a onda će doći do onoga spašavaj se tko može i kako zna. Osim što su redukcije bilo kojeg tipa neminovne, još je veći problem kako i čime platiti ono što neće biti reducirano. Usput nas kojekakvi nadobudni ekonomisti i ostali vrhunski stručnjaci koji se bave financijama savjetuju nevjerojatno pametnim idejama kako preživjeti nadolazeću jesen, a pogotovo zimu. Neke od najboljih ideja su da bauljamo po svim mogućim trgovačkim centrima i traženje jeftinijih proizvoda, što može imati dvostruki pozitivni učinak. Prvi je taj, da ćemo cijeli dan hodajući okolo pronaći sigurno nešto što je bar deset centi jeftinije nego drugdje, a drugi da ćemo doma zaštedjeti na grijanju jer ćemo se ionako grijati po trgovačkim centrima.

Jedan drugi takav pametan i nadobudan ekonomista, inače Bandićev guru po pitanju ekonomije, savjetuje kiseljenje zelja i spravljanje zimnice, samo što nije objasnio gdje i čime kupiti sve te namirnice. Valjda hodajući na sve strane po uputama onog prvog spomenutog. Osim hrane, čije su cijene odletjele na putanju najnovijeg Boeinga daleko iznad oblaka, pravi izazov predstavljaju i buduće grijanje, gdje se izluđen narod vraća na peći koje je koristila moja prabaka prije pedeset i više godina. Radijatore ćemo lijepo počupati iz stanova i prodati u staro željezo gdje se po kilogramu može, kako čujem, solidno zaraditi za onu zimnicu koju predlaže uvaženi ekonomist. Još veći problem predstavljat će voda i struja za koju naš izuzetni premijer kaže da ih imamo također u izobilju i mi kao država tu nemamo nikakvih problema, osim jedne zanemarive sitnice, a to je plaćenje tih istih dobara. Posebno veselje svekolikog puka izvazvati će prelazak na euro, što naši vladajući najavljuju takvim oduševljenjem kao da ćemo njegovim uvođenjem ući u Švicarsku konfederaciju po mirovinama i plaćama, a kad prvog siječnja odemo do bankomata, bojim se da će kraj svakoga morati stajati bar jedan tim hitne medicinske pomoći jer će nacija doživjeti masovni srčani udar kad im taj isti bankomat izbaci par novčanica od sto eura, naravno bez tisuća kao što je do sada bilo sa kunama. I na kraju, naše velebne uspjehe o ogromnom BDP-u i astronomskoj turističkoj sezoni isto tako prati i nezaustavljiva inflacija koja nam je odavno progutala sve te monumentalne uspjehe vladajućih, pa ćemo ove jeseni, draga dunjo moja, imati duplo manje nego što smo imali prošle. Samo većina hrvatskog naroda će to shvatiti kao i sve drugo onda, kada odavno bude prekasno da se išta napravi i kada prođu još jedni izbori na kojima će ta ista većina opet glasati „zna se“ za koga, jer ipak su nam oni napravili most do kojega svi ti „zna se“ glasači, ionako nikada neće doći.

(27)