KOBNI PAPA

MATTHIAS HOLZBAUER:
KOBNI PAPA PIO XII. I NJEGOVA UPLETENOST U ZLOČINE 20. STOLJEĆA

Knjiga na koju ne možete ostati ravnodušni, horror je preblaga riječ kojom bi opisali njen sadržaj. Za nepovjerovati što su sve ljudi u stanju činiti. Je li sve tako kako nas uvjeravaju? Poput živog mrtvaca on stalno lebdi u javnosti: papa Pio XII kojeg su njegovi nasljednici na papinskome tronu stalno pokušavali proglasiti blaženim. Njegova zlokobna šutnja o holokaustu do sada je sprječavala taj korak. No Vatikan ne popušta. Zbog čega zapravo? Tko se pozabavi ovim pitanjem naći će puno više od krivnje crkve prema židovima. Eugenio Pacelli obilježio je čitavu epohu – i pritom nagomilao veliku hrpu leševa u podrumu: opravdanje građanskih, kolonijalnih i svjetskih ratova, savezi s fašističkim diktatorima, zataškavanje genocida. Sve to samo da bi se i dalje povećavala vlast Vatikana nad dušama ljudi (i njihovim novčanicima). Novinar i pisac Matthias Holzbauer otkriva strategiju Vatikana koja se skriva iza pobožnih riječi i licemjernih rituala: hod natrag u Srednji vijek. Protiv toga pomaže samo odlučno i utemeljeno informiranje. Jer tko šuti priznaje krivnju. Autor u svojoj knjizi obuhvaća mračno razdoblje i njene glavne protagoniste koji su upravljali mnogim narodima Europe pa i šire. Prenosimo samo neke kratke izvatke:

 Krv „heretika“ „čisti“ zemlju

Međutim, pokolji nisu prestali porazom Republike. Još šest godina, do 1945. „lijevi“ su bili u čitavoj zemlji otkrivani i ubijani. Procjene su da je Francov režim nakon završetka borbi pobio još mnogo više od sto tisuća ljudi, možda čak i dvjesto tisuća. Većina ih je bila zakopana bilo gdje pored ceste; tek nakon nekoliko godina njihove obitelji usudile su se tražiti te jame i ekshumirati mrtve. „Oruđe katoličke providnosti“, Francisco Franco, očito je od početka planirao taj okrutni nastavak. Kad ga je kratko nakon državnog udara neki britanski novinar upitao, što je mislio kad je rekao da će „pod svaku cijenu Španjolsku osloboditi marksizma“, nije li to značilo „da će morati strijeljati pola Španjolske», El Caudillo je odgovorio: „Ponavljam: pod svaku cijenu!“ 76) „Krvnom žrtvom“, piše novinar Jürgen Schaefer o građanskom ratu, htio je Franco „pročistiti“ Španjolsku – i to je u potpunosti katolička, ali apsolutno nekršćanska predodžba. 77) Smrću i krvlju heretika zemlja će biti pročišćena i očišćena od opasne zaraze herezom – to je bio i užasan svjetonazor španjolske inkvizicije koja je stoljećima širila svoj teror zemljom, koja je sve nekatoličko istrebljivala i ušutkavala. Takve «krvne žrtve» i masakri inovjernika su dakle odavno rimsko-katolička tradicija, osobito u Španjolskoj.

 4.4 Rim (1939.)

„Upravitelj svijeta“

Izbor Pacellija za novog papu nije za politiku Vatikana predstavljao nikakav presudni trenutak: „leteća primopredaja štafetne palice“ takoreći. Dotadašnji broj dva jednostavno je postao novi broj jedan. No, prije nego što novom „namjesniku“ opet pogledamo preko ramena, isplati se baciti kratak pogled na sam izbor – točnije rečeno, na ritual krunidbe koji je neposredno uslijedio. Ovdje ćemo doživjeti nešto što se u današnje vrijeme na taj način više ne vješa na velika zvona, ali što je također daleko od toga da bude stavljeno izvan snage: kardinal Caccia Dominioni stavio je novoizabranom papi papinsku krunu, tijaru, na glavu i pritom rekao: „Primi ovu trostrukom krunom ukrašenu tijaru i znaj da si ti otac knezova i kraljeva, upravitelj svijeta!“ 79) Tijara je „trostruka kruna“ koja svojim oblikom i funkcijom kao simbol vlasti izvorno potječe iz Perzije i koju su pape u kasnom srednjem vijeku „povisili“ do trostruke krune. Time se Rimska crkva simbolično postavila iznad drugih vladara svijeta. I papa Joseph Ratzinger dao je nekoliko tjedana nakon svoga izbora da mu daruju tijaru, koju za sada, doduše, ne nosi. U svojoj knjizi o Piju XII katolički novinar i autor knjiga Hanspeter Oschwald obilježio je tog papu „posljednjim namjesnikom“. On time, međutim, ne misli da bi se pape odsada morali odreći prava „Isusovih namjesnika“ ili možda vatikanske grandomanije izražene u dogmi koju je godine 1879. objavio papa Pio IX u kojoj stoji da su, naime, pape vrhovni suci svijeta kojima nitko ne može suditi. Svi ti zahtjevi ostali su nepromijenjeni do danas. Oschwald time misli na nešto drugo- neograničeni autoritet pape kojem se unutar Crkve sve do kasnih pedesetih godina nitko nije usudio usprotiviti.

4.5 Slovačka (1939. – 1944.)

Papinski komornik kao fašistički diktator

Toj „velikoj i jakoj Njemačkoj“, koju je papa tako entuzijastično pozdravio, pripadala je sada kao marionetska država i čitava Čehoslovačka – od koje je Hitlerovom milošću odmah ponovno bila odvojena Slovačka kao nova, posebna država. Republika Češka i Slovačka, koje od 1993. opet idu odvojenim putovima, međusobno se veoma razlikuju, sve do danas, u povijesnom i konfesionalnom smislu. Prema Češkoj kao uporištu „hereze“ 1415. kad je u Konstanzu na lomači spaljen Jan Hus, Vatikan je još uvijek bio podozriv i stoga i nije žalio za češkom državom. Slovačka je, naprotiv, do danas snažno katolički obilježena. Tako je prvi premijer i, nešto kasnije, prvi državni predsjednik nove republike Hitlerovom milošću postao nitko drugi doli Jozef Tiso, katolički svećenik i profesor teologije. Papa Pio XII podupirao je tu novu alijansu Crkve i fašizma od početka. On je jedan od prvih priznao novu marionetsku državu, primio novog šefa države Tisoa u Vatikanu i dodijelio mu titulu „papinskog komornika“ – nakon čega je taj novopečeni komornik razmetljivo objavio: „Katolicizam i nacionalsocijalizam imaju mnogo zajedničkog i rukom pod ruku rade na popravljanju svijeta.“ 84)Što uopće jedan katolički prelat podrazumijeva pod „poboljšanjem svijeta“? Papinski komornik Jozef Tiso ukinuo je kao prvo slobodu mišljenja, tiska i govora i zabranio sve stranke osim svoje Narodne stranke. Dopustio je deportaciju slovačkih Židova u sigurnu smrt. Kad su svećenika Tisoa pitali je li bio kršćanski i human, on je odgovorio: „Je li kršćanski htjeti osloboditi Slovačku od njenih vječnih neprijatelja Židova? Ljubav prema bližnjem je Božja zapovijed. Njegova ljubav obvezuje me da uklonim sve ono što mojim bližnjima želi nanijeti zlo.“

 4.6 Poljska (1939. – 1944.)

„Žrtvuje“ se jedna katolička zemlja

Kad je Hitlerova Njemačka 1. rujna 1939. napala Poljsku, iz Vatikana se nije čula ni riječ protesta, i to ne slučajno. Već sredinom kolovoza zajamčio je Pio XII njemačkom poslaniku u Rimu da će se suzdržati od svake osude Njemačke ukoliko ona zarati s Poljskom. 88). Poljska je, doduše, bila i danas jest izrazito katolička zemlja – no ipak je stajala na putu strategiji Vatikana. Cilj Vatikana bio je poraz Sovjetskoga Saveza kako bi konačno vojnom silom opet vratio pravoslavce u Rimsku crkvu. U tome Rimska crkva ima više nego tisućljetno iskustvo. Već je „sveti“ Bonifacije po nalogu pape putovao u 8. stoljeću u pratnji francuskih vojnika kroz Germaniju da bi je katolizirao. Isto je učinio i Karlo Veliki sa Sasima, poubijavši ih na tisuće. Ognjem i mačem krenuli su križari protiv muslimana, ali i protiv husita, Slavena i katara. Ognjem i mačem pokatoličeni su starosjedioci Amerike pri čemu su katolički osvajači s papinim odobrenjem počinili najveći genocid svih vremena. „Krštenje ili smrt“ – to je bila deviza. Još ćemo vidjeti da je u 20. stoljeću ovaj bojni poklič dodatno stupnjevan da bi glasio: „Krštenje i smrt!“

4.7 Sovjetski Savez (1941. – 1945.):

Hitlerov „križar“ u „svetom ratu“

 Ovaj zadani cilj Crkve u smjeru istoka bio je bitno usporen ponajprije paktom između Hitlera i Staljina. No, onda je Hitler u lipnju 1941. odlučio napasti Sovjetski Savez. I – gle čuda! – već tjedan dana kasnije, 29. lipnja 1941., papa se javio za riječ govorom preko radija. „Sred mraka oluje“, rekao je pontifeks, ne nedostaje „svijetlih trenutaka koji srce uzdižu k velikim, svetim očekivanjima: plemenita odvažnost za obranu temelja kršćanske kulture i pouzdana nada u njen trijumf“. 91) Svatko tko je to čuo, dobro je znao što se podrazumijevalo tom metaforom- borba protiv boljševizma. Upravo to dopustio je Pio XII da se kaže i španjolskom poslaniku: „Pio XII gaji prijateljske osjećaje prema Rajhu. On Fireru želi žuđenu pobjedu nad boljševizmom.“ 92) Dok se papa kao poglavar svih katolika u javnosti još malo suzdržavao i govorio u metaforama (u čemu su pape majstori), njemački biskupi su otvoreno iznosili svoje mišljenje. „Sa zadovoljstvom pratimo borbu protiv sile boljševizma“, piše Njemačka biskupska konferencija 10. prosinca 1941. godine. 93) Godinu dana kasnije oni objavljuju: „Pobjeda nad boljševizmom imala bi isti značaj kao trijumf Isusova učenja nad učenjem nevjernika.“ 94) Čime su miroljubivo učenje pacifista Isusa još jednom preokrenuli u njegovu potpunu suprotnost. Biskup Eichstätta, Michael Racki, piše u jednom pastirskom pismu krajem rujna 1941. da je taj rat „uistinu križarski rat, sveti rat za domovinu i narod, za vjeru i Crkvu, za Krista i njegov presveti križ“. 95) No, taj nečuveni postupak nije usamljen slučaj – bilo je jednako u svim ratovima da crkve i njihovi vojni duhovnici, katolički kao i luteranski, nisu nalazili ništa pogrešno u tome da vojnike s obiju strana fronte tjeraju u smrt jedne protiv drugih, uvijek s naputkom da je to Božja volja.

 4.8. Hrvatska (1941. – 1943.)

Strašni pokolji u ime “Božje i Marijino”

Ovime smo stigli do jednog od najmračnijih poglavlja crkvene povijesti 20. stoljeća tako bogate moralnim padovima, zapravo dubokim posrtanjima. U periodu između 1941. i 1943. na području razbijene Kraljevine Jugoslavije nastala je njemačko-talijanska vazalna država: fašističko-katolička “Hrvatska Boga i Marije”, kako je bila nazvana, u kojoj su pod dobrohotnim vatikanskim pokroviteljstvom nezamislivom okrutnošću izbile stoljetne religiozne napetosti i konflikti. Eugenio Pacelli, vodeći vatikanski diplomat izvanrednog pamćenja, imao je u Jugoslaviji još jedan otvoreni račun. Iako je tridesetih godina katolicima u multikonfesionalnoj Kraljevini Jugoslaviji bilo prilično dobro, Vatikan je htio i s tom zemljom obavezno postići sklapanje konkordata što se, međutim, zbog otpora pravoslavne crkve izjalovilo. Pacelli koji je kao kardinal državni tajnik bio ovlašten za sudjelovanje u pregovorima o tom konkordatu, osjećao se duboko uvrijeđenim i izrekao je u prosincu 1930. godine znakovitu prijetnju: „Doći će dan, … kada neće biti malo onih koji će žaliti što su odbili plemenito i velikodušno djelo koje je Kristov namjesnik ponudio njihovoj zemlji.“ Karlheinz Deschner komentira to ovako: „Pacelli je očito znao što je rekao. Njegova prijetnja nije izgovorena u vjetar. 1941. godine ispunila se u mjeri koja je gotovo nadišla najgore masakre kršćanskoga srednjeg vijeka.“ (100) Noćna mora je započela kad su njemačke trupe u travnju 1941. godine umarširale u Jugoslaviju. Zemlja je bila podijeljena i Hrvatska je osnovala vlastitu državu koja je obuhvaćala i današnju Bosnu i Hercegovinu. Vlast su u toj državi preuzele ustaške fašističke snage pod vodstvom Ante Pavelića. “Poglavnik”, to je hrvatska riječ za vođu, u to je vrijeme već bio zločinac i terorist, tražen zbog višestrukog ubojstva. To, međutim, nije spriječilo zagrebačkog nadbiskupa Stepinca da od početka vrlo blisko surađuje s tim fašističkim režimom. Nije niti spriječilo papu Pija XII da hrvatskoga fašističkog vođu primi već sredinom svibnja 1941. u Vatikanu u osobito svečanu privatnu audijenciju i da ga otpusti posebno srdačno i s “najboljim željama u daljnjem radu”. 101) Pio je bio upućen situaciju – ali noćna mora se nastavljala “S najboljim željama u daljnjem radu…” Treba znati da su samo nekoliko dana prije te audijencije u Rimu, u hrvatskom gradu Glini ustaše ubili pet stotina pravoslavnih Srba – ali ne prije nego što su ih prethodno prisilno “obratili” na katolicizam. Masakr u pravoslavnoj crkvi u Glini, kakvih je tijekom 1941. godine bilo nekoliko, ubraja se u najokrutnije koji su dokumentirani. To nije sve, jedan izaslanik upravo razvrgnute Kraljevine Jugoslavije, obavještavajući papu o tom strašnom događaju, tražio je da ne primi Pavelića, no ovaj je to ignorirao. 102)

Blažen je onaj tko koristi Vatikanu

Vidimo da beatifikacija u katoličkom smislu nema baš nikakve veze s osobitom karakternom snagom ili kršćanskim načinom života nekog čovjeka nego uvijek sa “zaslugama” za strateške ciljeve Vatikanske crkve – i u svakom slučaju s velikom količnom novca koji su pristalice onoga kojega se proglašava blaženim spremni platiti za to proglašenje (a to je barem šesteroznamenkasta svota). Onaj tko unapređuje te ciljeve vatikanske politike moći tako što, primjerice, suzbija pravoslavlje na Balkanu ili u Rusiji, zaslužio je s gledišta Crkve etiketu “blaženi”. U tom smislu je čak dosljedno da upravo Pio XII bude proglašen blaženim. Karlheinz Deschner shvatio je to već 1965. Godine, jer je svoju knjigu S Bogom i fašistima završio s upravo citiranom rečenicom: “Razmotrimo li ponašanje Eugenija Pacellija prema politici Mussolinija, Franca, Hitlera i Pavelića, čini se da nije pretjerano reći: Pio XII vjerojatno je opterećen više nego bilo koji drugi papa već stoljećima. Posredno i neposredno on je tako očito upleten u silne strahote fašističke ere, a time i povijesti uopće, da, poznavajući taktiku Rimske crkve, ne bi čudilo bude li proglašen svetim.” 117) Na ovom mjestu njemački političari trebali bi se jednom upitati koliko dugo još žele podržavati papinstvo koje je samo preko zločina postalo onim što danas jest? Do kada će još pomagati objema prebogatim crkvenim institucijama s godišnje više od 15 milijardi eura, oslobođenjem od poreza i subvencijama iz zajedničkoga poreznog lonca – institucijama čije su dogme i poučci svojim temeljnim tvrdnjama protivni Ustavu, jer poriču čovjekovu slobodnu volju i naučavaju prijetnju vječnog prokletstva? Dokle će političari ignorirati njemački Ustav koji od njih već više od 90 godina zahtijeva da konačno provedu jasno odvajanje države od crkve i napokon privedu kraju ta beskrajna državna davanja za klerike? Dokle će se njemački političari čvrsto držati Hitlerova konkordata iz 1933. godine koji je i danas na snazi? Nije li to sramota za njemački narod?

„Crkveno-politički interesi i obziri“

O masovnom ubijanju židovskog stanovništva, Karlheinz Deschner u tom dugačkom članku napisao je samo jednu jedinu rečenicu. „Pio nije protestirao“, kaže Deschner, „ni jednom – prije svega valjda zbog često deklariranih crkveno-političkih interesa i obzira – protiv progona Židova, njihova uskoro masovna uništenja u čitavoj Europi.“ „Crkveno-politički interesi i obziri“ … oni se uistinu uvijek navode kako bi se objasnilo Pacellijevo ponašanje. Zašto je šutio o holokaustu? Sigurno ne zato da bi se divio Hitlerovu svjetonazoru. Za jednog papu u Rimu ne postoji baš ništa čemu bi se divio osim njegova vlastita vatikansko-katoličkog nazora. On sigurno nije šutio ni zato što je bio posebno antisemitski i antižidovski usmjeren – svakako to nije bio ništa više, no što je tada unutar Crkve bilo uobičajeno. Ne, on je šutio zbog „crkveno-političkih interesa i obzira“ – a oni su mu bili očito važniji od života milijuna ljudi za koje je znao da se nalaze u neposrednoj životnoj opasnosti. Vatikan je, kao i uvijek, bio odmah na početku i dobro informiran o onome što se sa Židovima odigravalo u srednjoj i istočnoj Europi.

Pio, „spasitelj Židova“?

Pokušaj da se Pacellijeva šutnja o holokaustu objasni time da je samo htio spriječiti gore, nije dakle ništa drugo nego jeftin izgovor. I ne samo to: taj pokušaj, prikazivanje papine šutnje kao etički vrijedne, istovremeno je i podcjenjivanje i ismijavanje svih onih hrabrih ljudi koji su se u isto tako naizgled bezizlaznom položaju pokušavali usprotiviti zločinačkom režimu – i koji su onda izlažući se životnoj opasnosti doista i spasili mnoge ljudske živote. Ako je Pacelli zaista imao čistu savjest – zbog čega je onda i nakon rata sve do svoje smrti izbjegavao zauzeti stav o holokaustu?

No, katoličko pisanje povijesti je domišljato. Nakon što se Pijeva šutnja o holokaustu više ne može poricati, pokušava ga se prikazati kao tihog spasitelja najmanje nekoliko tisuća rimskih Židova. Pritom je istinito da su doista brojni Židovi koji su izmakli racijama SS-a u listopadu 1943. kasnije u crkvama i samostanima našli utočište do skorog završetka rata. No, nije li to jednostavno ionako bila zapovijed čovječnosti, osobito ako se netko naziva kršćaninom?

Krivnja Crkve za holokaust

No, onda bi papa također morao priznati da Crkva nosi glavnu krivnju za progon Židova kroz povijest i time je sukrivac što je do holokausta uopće došlo. Crkva je do danas, ipak, još vrlo daleko od takva priznanja. Još u kolovozu 2005. govorio je papa Joseph Ratzinger prilikom svoga posjeta sinagogi u Kölnu o „bezumnoj novopoganskoj rasnoj ideologiji“ koja je dovela do istrebljenja evropskog židovstva, kao da se ta ideologija uopće mogla zamisliti bez stoljećima duge pripreme crkvenim neprijateljstvom prema Židovima! Sam Adolf Hitler opravdao je u jednom razgovoru održanom 26. travnja 1933. s biskupom iz Osnabrücka Hermannom Wilhelmom Berningom progon Židova time „da on protiv Židova ne radi ništa drugo, nego ono što je Crkva tisuću i petsto godina radila protiv njih“. 124) Ipak, još u svibnju 2006. papa Ratzinger pokušao je prilikom svoga posjeta nekadašnjem Koncentracijskom logoru Auschwitz na taj način prikazati holokaust, kao da je Nijemce koji su pri tome surađivali sve zajedno iskoristila „grupa zločinaca“. Time je u osnovi samo ponovio svrhovitu laž bezbrojnih Nijemaca koji su nakon rata htjeli izbjeći vlastitu krivnju. To su htjeli i njemački biskupi. Neposredno nakon rata prikazivali su se „borcima otpora“ iako među njima nisu bili malobrojni oni koji su, kao što je već navedeno, njemačke vojnike gotovo do kraja pozivali na nastavak borbi i poslušnost prema vlasti.

Cilj: velikokatoličko carstvo

U jednoj pastirskoj riječi 1951. kardinal Frings je otkrio strategiju koja se skrivala iza svega toga: „Ostvarenje ideala, uspostavljanje kraljevstva Karla Velikog, nije još nikada bilo tako blizu kao sada.“ 137) To je cilj Rimokatoličke crkve, bilo da je vodi Pacelli, Wojtyla ili Ratzinger. Snovi o velesili su ono što vodi Crkvu. Možemo to nazvati i grandomanijom: osnivanje velikoga europskoga carstva s oružanom silom – jer, pogledamo li bolje, Karlo takozvani Veliki bio je brutalni tiranin, koji je u četrdeset i šest godina svoje vladavine vodio skoro pedeset ratova. Skoro uvijek su to bili napadački ratovi koje je pripremao taj car, poštovan u Katoličkoj crkvi kao „sveti“. Osobito brutalno bilo je masakriranje i prisilno katoliziranje Sasa između 772. i 804. godine. U svojoj zanesenosti „svetim“ Karlom, kardinal Frings svakako je previdio ironiju povijesti: ulagivanje Crkve svim fašističkim diktatorima Europe doprinijelo je u velikoj mjeri katastrofi Drugoga svjetskoga rata – nakon čijeg su se završetka kao rezultat granice sfera utjecaja takozvanih zapadnih zemalja nalazile upravo tamo gdje su bile u vrijeme Karla Velikog, dakle prije više od tisuću godina – naime, na Elbi. „Što zaslužuje papa“, pita Karlheinz Deschner, „koji je bio u savezu ne samo s Pavelićem, nego i s Mussolinijem, Francom i Hitlerom? I uz njihovu pomoć, preko 55 milijuna mrtvih, doveo Ruse sve do granica Bavarske?“ 138)

Sanja li papa Ratzinger o novoj katoličkoj svjetskoj diktaturi?

Sve to, čini se, ipak ne bi stajalo na putu beatifikaciji. Ostaje pitanje što su pape koji su došli nakon njega tako silno voljeli kod svog prethodnika? Skoro svi su ga, naime, htjeli proglasiti blaženim. Dajmo još jednom riječ i jednom svjedoku vremena, koji je u dvojakom smislu pouzdan: katolik je, a svoje mišljenje izrekao je već 1935. kad Pacelli nije još niti bio papa. Taj svjedok je nekadašnji kancelar Reicha Heinrich Brüning, političar Katoličke stranke centra koji je došao do zaključka: „Iza sporazuma s Hitlerom stajala je vatikanska birokracija i njihov augur Pacelli. Pred njihovim očima lebdi autoritarna država i autoritarna crkva koju vodi vatikanska birokracija koje bi međusobno sklopile vječni savez.“ 145) Da je taj „vječni savez“ u prenesenom smislu postojao i nakon Drugoga svjetskoga rata vidimo, primjerice, u velikoj potpori Crkve vojnim diktaturama u Čileu ili Argentini sedamdesetih i osamdesetih godina. „ …autoritarna država i autoritarna crkva koju vodi vatikanska birokracija…“ Možda upravo to zamišlja i papa Ratzinger, kao što je to zamišljao i njegov prethodnik Wojtyla? Onda bi Joseph Ratzinger, alias Benedikt XVI, trebao biti toliko pošten da to kaže, umjesto da upravo onom papi koji protiv holokausta nije izustio ni riječi, dodijeli, doslovno, „stupanj herojske kreposti“, kao što se to dogodilo u rujnu 2009. – ili da čak tvrdi, kao u travnju 2010., da je Pio „u tim teškim vremenima bio otac svih“, čak i „milosrdni papa, koji je svojom mudrošću Crkvi pokazao smjer u treće tisućljeće.“

Latinska Amerika: „Papa putuje na mjesto zločina“

Proturječnost između lijepih riječi i manje lijepe stvarnosti povijesnih činjenica pokazala se na posebno drastičan način kad je poljski papa posjetio Latinsku Ameriku 1992. godine – petsto godina nakon Kolumba. On je doduše spomenuo „nasilne pohode“ osvajanja cijelog kontinenta, koji su za svaku osudu, no istodobno je govorio o „divljenja vrijednoj evangelizaciji“, koja je doprinijela „širenju povijesti spasenja“ zbog čega se najzad radi o „sretnoj krivici“. 200) Treba naglasiti da je u toj „povijesti spasenja“ ubijeno gotovo stotinu milijuna Indiosa, često na vrlo okrutan način. Međutim, to nije spriječilo poglavara Vatikanske crkve da već na svom prvom putovanju u Latinsku Ameriku u siječnju 1979., svom inače prvom putovanju u inozemstvo, govori o „djelu prvih glasnika vjere“ na tom kontinentu, koje „mi…danas možemo gledati s divljenjem i zahvalnošću“ – jer oni su došli, tako je rekao je papa, „da bi branili dostojanstvo domorodaca, da bi nastupali za njihova nepovrediva prava“ kao i da bi „Božje kraljevstvo …vašim precima učinili prisutnim.“ 201)

Živimo u vrijeme kada nam tehnologija pruža da u kratko vrijeme saznamo što se sve događalo u prošlosti i time analitički prepoznamo sadašnjost.

Udruga David

LINK ZA NARUDŽBU KNJIGE

(12551)