KOLINDA JE PRETJERALA

Čitavo ovo vrijeme kampanje za predsjedničke izbore trudim se biti daleko od svega toga, ali zaista je to nakon niza, ne gafova kako se to voli govoriti u javnosti, već potpuno neutemeljenih i ispraznih nebuloza koje ta žena uporno prosipa gdje god se pojavi, ostati ravnodušan i ne osvrnuti se na njih. Posljednja u nizu gluposti koja me osobno kao građanina Hrvatske, Hrvata i branitelja osobno vrijeđa, jer implicira kako će za nju glasati nekakva prava Hrvatska kao da smo mi ostali u ovoj zemlji onda valjda kriva Hrvatska uz već toliko puta izrečenu glupost kako nama, kojima se dotična ne sviđa, uopće nije mjesto ovdje i ukoliko nam se ona kao persona ne sviđa, možemo slobodno otići iz države kao da samo Kolinda i njezini istomišljenici ima pravo biti ovdje zajedno sa biračkom bazom koja je podupire. Nama ostalima mjesto je negdje druge, daleko od ovih kojima su puna usta domoljublja iako je moje domoljublje dokazano onda kad je trebalo, početkom i trajanjem rata gdje je taj moj patriotizam itekako dokazan sudjelovanjem u ratu kada meni, za razliku od tisuće onih koji je podržavaju, nije palo na pamet bježati izvan granica Hrvatske ili se skrivati po podrumima Ministarstva vanjskih poslova i od tamo glumatati borca za neovisnost zemlje. Moje je mjesto bilo na bojišnici i to mi je bilo jasno od prvoga dana, pa me zato silno vrijeđa što sam ja za nju nekakva kriva Hrvatska jer dotičnu gospođu ne želim na mjestu one koja hoda okolo, priča nebuloze o željeznoj zavjesi iza koje je živjela, pa valjda pronašla nekim čudom rupu u toj i takvoj zavjesi te se zaputila na školovanje u Ameriku, ne znam čijim pasošem, za razliku od nas, običnih smrtnika, koji smo ostali živjeti i školovati se u vlastitoj domovini za koju smo poslije bili u stanju dati i život ne skrivajući se po nekim sinekurama kako su to činili ona i njezini. Isto tako, vrijeđa me silno to stalno naglašavanje kako za nju glasaju branitelji, čiji je onaj neživući dio, po njezinim riječima, očito sretan što je poginuo da bi današnja kandidatkinja mogla bez problema laprdati o tome kako im nije žao što ih danas nema i tako obiteljima poginulih stavila još jednu sol na ranu jer su izgubili ono što im je bilo najdraže, ali ona se ne da pokolebati pa ide još dalje uvjerena u svoju nepogrešivu detekciju prave i domoljubne Hrvatske, svrstavajući sve one koji ne podržavaju njeno lupetanje u zemlji i inozemstvu u krivu i antihrvatsku populaciju. To je duboka uvreda i za mene i za masu onih branitelja koji su svoje domoljublje i ljubav prema Hrvatskoj dokazali onda i tamo gdje je trebalo za razliku od ogromne većine njenih stranačkih kolega kojih u to vrijeme nismo susretali na bojišnicama diljem Lijepe naše uključujući i sadašnjeg predsjednika njene stranke, pa i njenog supruga za kojega također možemo ustvrditi da ne znamo gdje je tih ratnih devedesetih provodio svoje vrijeme.

Uz sve te bedastoće ide i ona o Milanoviću kao komunjari, iako taj čovjek s komunizmom nema apsolutno nikakve veze, a ponajmanje s nekakvim udbaštvom koje mu spočitava nekakva figura kao što je Penava, koji se zajedno sa mnom u vrijeme udbaških aktivnosti igrao u pijesku i sigurno su mu zbog toga ostale silne posljedice te sada vidi udbaške utvare kuda god se okrene, a ne mora daleko jer je najveći dio tih kadrova kasnije završio upravo u njegovoj domicilnoj stranci. Kolindino pjevanje bez imalo sluha, njeno turističko obilaženje Bijele kuće i uvlačenje notornom Donaldu Trumpu toliko je degutantno da je bolje uopće to niti ne spominjati. Traženje poslova za Hrvate koji će zarađivati osam tisuća eura je znanstvena fantastika koju ona promovira pod normalno iako to izjavljuje u svima vidnom nenormalnom stanju. Podjsjetimo se samo tog njenog neartikuliranog govora u Osijeku, pa onog skandaloznog u Kninu, a imalo bi se još tu što reći i o ispadima u drugim djelovima Hrvatske koje je obišla izmještajući svoj ured bez ikakvog smisla i koristi. Dalo bi se tu još puno toga nabrojati, ali ovo posljednje me posebno povrijedilo jer me pjevačica s Pantovčaka svrstala u nekakvu krivu Hrvatsku i krivog Hrvata jer mi je dosta da me se sramoti po svijetu i zemlji njenom grotesknom pojavom koja je sve samo ne predsjednička. I na kraju moram reći da Zoran Milanović nije moj politički odabir, ali između ovo dvoje preostalih kandidata bar znam da neće govoriti kako mu je Lukica Modrić sin, kako neće kampirati ispred institucija stranih zemalja i tamo se slikati o našem trošku, kako će kanalizirati negdje u sebi svoju želju da negdje propjeva i uništi mi i ono malo sluha što mi je ostalo nakon Kolindinih pet godina arlaukanja na različitim događanjima te kako neće ludovati po sportskim svlačionicama i bacati se u trans na nogometnim terenima. Nadam se, kao Hrvat, branitelj i sve ostalo što mi Kolinda odriče jer je sada s pravom i krivom Hrvatskom stvarno pretjerala, da u ovoj pokradenoj i izmučenoj zemlji ima još razboritih ljudi koji vide sav taj njezin cirkus i patološku potrebu održanja na vlasti sebe i svoje stranke iz koje je navodno, a zapravo deklarativno sasvim slučajno izašla jer joj to Ustav nalaže, a beskrupulozno je iskorištava zajedno sa svojim trabantima za još jedan mandat i sramoćenje zemlje direktno s Pantovčaka.

(119)