KRIMINALNA POVIJEST PAPINSTVA – 2. DIO

Kremonski biskup Liutprand, čija Antapodosis obrađuje papinsku povijest od 886. do 950., ostavio je izvanrednu sliku poročnosti papa i njihovih biskupskih kolega, možda uz malo zavisti: „Lovili su na konjima sa zlatnim ormama, održavali bogate gozbe s plesačicama po završetku lova i odlazili s tim bestidnim kurvama u krevete sa svilenom posteljinom i zlatom izvezenim prekrivačima. Svi rimski biskupi bili su oženjeni, a njihove supruge izrađivale su svilene haljine od svetih ruha.“ Njihove ljubavnice bile su vodeće plemkinje grada, a „dvije pohotne imperijalne žene“ Theodora i njezina kći Marozia, „vladale su papinstvom desetog stoljeća“ (Antapodosis, ibid). Ugledni vatikanski povjesničar, kardinal Caesar Baronius (1538. – 1607.), to je razdoblje zvao „vladavina kurvi“, što je „zapravo ustupilo mjesto još skandaloznijoj vladavini kurvara“ (Annates Ecclesiastici, folio iii, Antwerp, 1597.). Jedino što je biskup Liutprand detaljno razotkrio o Theodori jest da je uvjerila zgodnog mladog svećenika da uzvrati strast koju je osjećala prema njemu i postavila ga za nadbiskupa Ravenne. Kasnije je Theodora pozvala svog nadbiskupskog ljubavnika iz Ravenne i proglasila ga papom Ivanom X. (papa od 914. do 928., umro 928.)

Ivan X. uglavnom je ostao zapamćen kao vojni zapovjednik. Osobno se borio na bojnom polju protiv Saracena i porazio ih. Prepuštao se nepotizmu, ili bogaćenju svoje obitelji, a njegovo je ponašanje utrlo put dubljoj degradaciji papinstva. Pozvao je Mađare, koji su u to vrijeme bili polucivilizirani Azijati, da dođu i bore se protiv njegovih neprijatelja, čime je na svoju zemlju navukao novu i strašnu nevolju. Nije imao principa u svom diplomatskom, političkom ili privatnom ponašanju. Odbijao je Theodoru i mamio je privlačnu mladu kćer Hugha od Provanse u svoju papinsku spavaću sobu. Odbačena Theodora potom se udala za Guida, markiza od Toskane, i oni su zajedno izveli državni udar protiv Ivana X. Theodora je iznenada umrla, pretpostavlja se od trovanja, a Ivan X. ušao je u ogorčeni sukob s Maroziom i vodećim rimskim plemićima. Ivan je u Rim doveo svoga brata Petra, uzdigao ga na plemićki rang i zasuo ga unosnim položajima koje su stariji pripadnici plemstva smatrali svojim privilegijem. Bila je to unutarnja bitka za moć. Plemići su, na čelu s Maroziom, istjerali Petra, papu Ivana i njihove trupe iz grada. Papa i njegov brat povećali su svoju vojsku i vratili se u Rim, ali grupa Marozijinih ljudi presjekla im je put do Lateranske palače i ubila Petra pred papinim očima. Ivana su zarobili, proglasili svrgnutim u svibnju 928. i ugušili jastukom u dvorcu Sant` Angelo.

Marozia i njezina frakcija nakon toga su za novog papu postavili Leona VI. (928.), ali su ga sedam mjeseci kasnije zamijenili Stjepanom VIII. (VII.). On je vladao dvije godine, a onda je Marozia predala papinski položaj svom sinu Ivanu XI. (oko 910. – 936., papa od 931. do 935.). Njegov nezakoniti otac bio je papa Sergij III., što je „potvrdio Flodoard, pouzdan suvremeni pisac“ (The Popes: A Concise Biographical History, ibid, str. 162). Sergij je prethodno silom prisvojio papinstvo uz pomoć Marozijine majke Theodore. I Theodora i Sergij imali su vodeće uloge u ranijem skrnavljenju Formozijevog trupla, a Sergij je kasnije bio optužen da je ubio svoja dva prethodnika. Crkva se branila, ali je pritom razotkrila da on nije bio jedini papa koji je bio u seksualnoj vezi s Maroziom: „Rašireno je vjerovanje da je papa Sergij, premda sredovječan čovjek, bio u tjelesnoj vezi s mladom Maroziom i s njom dobio sina, budućeg papu Ivana XI. Većina informacija koje imamo o Marozijinoj karijeri i rimskim skandalima u koje su ona i niz papa bili umiješani potječu iz neprijateljskih izvora i mogle bi biti pretjerane.“ (The Popes: A Concise Biographical History, ibid)

Uz svećeničku diktaturu, Marozia je nekoliko desetljeća vladala kršćanstvom iz papinskog dvorca u blizini Bazilike sv. Petra, baveći se svim kršćanskim pitanjima osim rutinskih poslova. Nije se znala potpisati, a ipak je bila na čelu Kršćanske crkve – što je činjenica poznata povjesničarima koji su barem elementarno upoznati sa zapisima o papama. Bila je seksualno agresivna, bešćutna, glupa neznalica i potpuno beskrupulozna. Postavljala je okrutne ratnike – biskupe kako bi ojačala svoje frakcije, trijumfirajući u svom vladanju nad protivnicima. Da doslovno prevedemo riječi rimskoga naroda, zvali su je „papinska kurva“: bila je izravno odgovorna za izbor i imenovanje barem četvorice papa. Moderni branitelji kršćanstva kažu da su njezina imenovanja bila „skandalozna“, ali te pape Crkva danas priznaje kao „legitimne“ nasljednike sv. Petra. U to vrijeme, međutim, velike mase dobrih ljudi osjećale su duboku ogorčenost zbog opscene farse u koju se pretvorila papinska religija i okrenule su se protiv nje s prezirom i bijesom.

Kasnije u svom pontifikatu, papa Ivan XI. razbolio se i Marozia je na papinsko prijestolje privremeno postavila jednog starog redovnika. On je kasnije odbio povući se s prijestolja i silom je odveden u zatvorsku ćeliju, gdje je izgladnjen do smrti. Ivan XI. tada je preuzeo njegov položaj i potrošio svoje preostalo bogatstvo unajmljujući vojnike radi uspostavljanja reda u Rimu. Grad je bio pun revolta prema Crkvi i šokantnom svećeničkom nemoralu koji je postojao širom Italije. Ivan XI. zatim je odlučio povratiti i osigurati bogate privremene posjede papinstva, ali je 936. umro. Tako iz ovog sažetog opisa s čuđenjem doznajemo o danima kada su bludne žene vladale Svetom Stolicom, a kršćanska doktrina još nije bila razvijena.

Tony Bushby

(460)