MRZIM TE

Evo što se dogodi kad fanatično vjerom zadojeni roditelji uvjeravaju kćer ateisticu da se obavezno mora vjenčati u crkvi i vjerovati bezuvjetno. Tekst je jedne moje prijateljice i objavljujem ga bez ikakvog kraćenja ili zadiranja u njega.

”Moraš se vratiti crkvi i bogu, ne vjeruješ u boga jer ne ideš u crkvu, udaljila si se, ne može više duh sveti proteći kroz tebe. Čitala sam o tome, ako si krštena i udaljiš se od boga to je gore nego da nisi krštena”
–  Ali majko, ne idem u crkvu OTKAD ne vjerujem u boga, a ne obrnuto. Prvo sam prestala vjerovati pa onda ići u crkvu, ne obrnuto, treba li ti slovkati? I ovo ti ponavljam već trideseti put!
”Na misu se mora ići, udaljiš se i onda je gotovo, vidiš kako si nesretna u životu, pogledaj se kako si uzrujana, na rubu si živaca”
– Molim? Na rubu sam živaca jer me ti maltretiraš sa religioznim fanatizmom svaki dan i uništavaš ovu obitelj jer okrećeš sve protiv mene i tjeraš ih da ti pomognu u mjenjanju mog mišljenja”
”Ja tebe maltretiram? Nakon svega sto sam učinila za tebe, znaš li ti kakvih mama ima, gađaju djecu kamenjem, psuju im ..’
– Ti meni svaki dan govoriš da ti je žao što si me rodila…
”Ma to sve mame kažu, kakve to veze ima..”
– I ti misliš da su te mame normalne?
”Pa sve više mislim da jesu, njihova djeca ih barem slušaju, idu na misu i tako”
– Ne mogu vjerovati! Pa naravno da će ići na misu kada očito nemaju drugog izbora, roditelji su im nasilni i poremećeni”
”Ti hoćeš reći da sam ja poremećena?”
– Ne znam, jel zvučiš normalno sama sebi? Stvari koje govoriš?
”Ja tebe vise ne prepoznajem kćeri, ona kćer od prije, ne postoji, tko si ti uopće, tko?”
– Da, da, da ja sam najgora osoba na svijetu, daj mi samo četiri dokaza da Bog postoji, trebalo bi ih biti puno više, ali daj mi samo četiri da završimo sa ovime jednom zauvijek?
”Pa ne mogu ti sad tako reći, moram razmisliti, za mene bog postoji, on je svugdje, u svemu, ja osjećam  njegovu milost”
– To je tvoja tvrdnja, to su tvoji osjećaji, divni osjećaji, ali to nije dokaz, nikakav, uostalom to što ti osjećaš milost ne znači da su svi. (Jučer su u našoj općini muž i žena bacili tek rođenu bebu niz liticu kad su se vraćali iz rodilišta, nisu je htjeli) Pitam ju što se dogodilo tom djetetu, gdje je bila milost božja za to dijete?
”Pa njegovi roditelji će u pakao”
– Ne zanima me to, ok, bit će kažnjeni, super, ali što je sa djetetom, gdje je njegova šansa, gdje je bog bio kada je dijete padalo niz liticu i plakalo uplašeno, kada je umrlo samo, i gdje je bog za njihovih troje djece koje je socijalna služba odvela? 
”A gdje je bila sotona kćeri moja?”
– Bog je stvorio zlo, piše ti u bibliji, dakle stvorio je sve loše sto se događa na svijetu, mogao je izbjeći stvaranje zla, ili spriječiti da nevini stradaju kada je već svemoguć.
”Ti sada staješ na stranu Sotone?”
– Odakle ti te tvrdnje? Ja samo kažem da niti u jednoj knjizi ni prilici nismo čuli šta sotona kaže, sve što o sotoni znamo je ono sto je rekao bog ili netko treći, bilo bi ok čuti obe strane priče pa zaključiti. Uostalom u bibliji je ubijeno više ljudi od strane boga nego od sotone, i ponavljam bog je stvorio sotonu i zlo, svemoguć je a opet ga nekako sotona pobjeđuje u svakoj situaciji, bog dobiva sve pohvale ali nikada ga se ne krivi za loše stvari?

(Mama me u ovome trenutku polijeva svetom vodom i tjera da molim vjerovanje)
Ja već počinjem biti histerična i luda, ali ona smatra kako to đavo u meni djeluje na svetu vodu i kako sam histerična zbog toga”
Ja ušutim i maknem se od svih u svoju sobu, legnem u krevet, otupljena skroz, molim je tihim glasom da prestane jer imam problema sa depresijom, paničnim napadajima, suicidalnim mislima…
”Sama si kriva, sama si odabrala ovaj život”
Navečer je već ocu napunila glavu kako će oboje umrijet zbog mene i da nešto moraju poduzet.
Otac samo šuti sa strane i znoji se, oči su mu suzne, vidno je uništen (zbog mene), ali on nije naučio razgovarati, pa samo šuti i pušta da ga izjeda dok mi vodimo religijske debate gdje ona naravno nalazi opravdanja za sva ubojstva, silovanja, krađe od siromašnih, a kada nema opravdanja onda kaže da razgovaram sa svećenikom jer ona nema na to odgovor (ali ne sa ona 3 svećenika s kojima sam već razgovarala jer oni očito ne valjaju). U jednom trenutku otac  puca i pita me kako to da od svih ljudi u mojoj obitelji i mom rodnom mjestu ja moram biti prva koja se neće udati u crkvi (oko toga vjenčanja je izbio najveći problem i time je moj ateizam izašao na vidjelo)
Ja sam odgovorila da sam ja očito prva koja ne vjeruje u boga.
No, oni to ne žele ni čuti, pognu glavu i kolutaju očima;
 ”Eno je opet, nemoj to više govorit, da te netko ne čuje”
-Ali istina je, htjela sam biti iskrena s vama, očito sam pogriješila.
” Što si mislila da ćeš postići, mi živimo u državi u kojoj svi vjeruju u boga, to je nas život, naša tradicija, kako bismo trebali reagirati, slomila si nam srce”
-Pa i roditelji moga budućega muža su kršćani pa su svejedno to prihvatili, jer ga vole i ne žele ga izgubiti zbog crkve, rekli su i vama to, da ne možete ništa promijeniti, da smo mi odrasli ljudi i imamo pravo činiti sa svojim životom što god hoćemo”
Uz podsmijeh odgovaraju: ”Njegovi su kukavice, nama su ovdje na razgovoru skoro plakali, njima je teško ali se boje da ne ostanu bez njega, bez svog sina, boje se da ne ode i nikad se ne vrati, ne žele ga izgubiti, boje se suprotstavljanja, i oni su plakali danima ali njega nije briga”
– Pa naravno da ga ne žele izgubiti, to je njihovo dijete i važnije im je od svega, bilo im je teško ali znaju da je on odrasla osoba i nemaju se pravo miješati, s vremenom su prihvatili jer znaju da ima gorih ljudi”
”A zašto se on nije promijenio zbog njih, zašto je tako teško prihvatiti boga, mogao je usrećiti svoje roditelje, je li njemu stalo do njih ha? Ako je takav, i bolje da ga izgube”
Šokirana im kažem da ne mogu vjerovati što pričaju, još manje da tako pričaju o nekome ‘ko im je do jučer bio najbolji, divan i krasan, a sad više nije, jer je ateist. 
Kažem im da nije njegova odluka hoće vjerovat ili neće, jer ne može, jer nema dovoljno dokaza, niti razloga, to ne ide tako, da je to kao da ja njima sada kažem da hoću da vjeruju u djeda božićnjaka ili zubić vilu.
”Molim, uspoređuješ boga sa zubić vilom? Ajme meni šta smo dočekali (ustaju sa stolica, hodaju u krug, izgubljeni, padaju u trans, bacaju krivnju na mene da ih uništavam)
Krenu pričati kako su se nekada ponosili sa mnom, da oni mene vole, da ne mogu shvatiti što se događa, zašto ja to njima radim. Otac ubacuje priču koju sam samo čekala. Selo!
Kako to da se njegovom susjedu komunjari sva djeca vjenčala u crkvi, a JA njegova neću?
Kako to da su se djeca njegovog rođaka koji je bio ateist do 21. godine vjenčala u crkvi, a ja neću?
Otac uzrujan i lud povišenim tonom, no ne od ljutnje, nego silne razočaranosti pita znam li ikog u obitelji da se nije vjenčao u crkvi ili da negira boga?
– Ja se više uopće ne trudim objasniti ateizam, vidim da nema smisla, ponovim samo da ja nisam oni. Nakon toga otac izjavljuje da je njegovo pravo da se ja vjenčam u crkvi, da on ima pravo na to kao roditelj, čak mu se i mama konzervatinka nasmijala, ali cinično – ona zna da nema pravo, ali joj je žao što ga nema.
Majka se javlja sa strane da oni više ne znaju o čemu da pričaju s prijateljima kada su u društvu, da se svi hvale sa svojom djecom, a ona nema čime. Ja ponavljam opet ono od maloprije da mi opet nabija komplekse i da me uvijek gledaju samo kao grešku i da mi to ne zvuči kao normalno roditeljstvo, na što ona odgovara UVIJEK SMO SE PONOSILI S TOBOM, pitam je zašto priča u prošlom vremenu a ona me prekida i nabraja sve stvari u životu zbog kojih se PONOSILA sa mnom i time kao dokazuje da je super roditelj, ali ljudi moji, i dalje priča u prošlom vremenu. 
Ja ignoriram sve to jer znam da nema šanse da joj to objasnim, taj njen krivi nastup, i kažem im samo pa ja i dalje radim sve te stvari zbog kojih ste BILI  ponosni na mene, ne razumijem zašto ne možete spomenuti sve te moje vrline i danas, i sutra, i za 5 godina ako ostanem ista? 
”Kad nas pitaju jesi se vjenčala u crkvi, mi kažemo da nisi, sve pada u vodu, naša sramota nema kraja, svi će se čuditi što se tako dobroj osobi dogodilo”
– Ja sam i dalje dobra osoba. A vama je selo važnije od vlastitog djeteta, to želite reći?
”Ma ne želimo to reći, joooj kakve ti zaključke donosiš! S tobom se ne isplati pričati, ti si nam najvažnija, zabrinuti smo, što se događa s tobom?”
– U tome trenutku se više uopće ne trudim objašnjavati ništa, imam osjećaj da pričam s ljudima iz kamenog doba, ili sa zidovima od koje se svaka informacija i dokaz odbijaju i vraćaju meni u obliku pljuske.
”Ovo je sve sotonino djelo, ja sam blagoslovila kuću, izmolite vjerovanje kasnije svi, sotoni je najdraže obitelj uništit, znaš li ti to?
– Zapravo, nikad nisam nigdje pročitala nikakve sotonine izjave, niti sam osobno imala razgovore s tom prikazom, pa ne bih znala. No ono sto jesam pročitala je Isusova izjava kako nije došao na zemlju donijeti mir, nego mač, i da je došao rastaviti sina od oca, kćer od majke, nevjestu od svekrve itd” 
”Ja to nisam nigdje pročitala, ja ne znam koju si ti bibliju čitala, to je neka posebna” kaže mama.
– Možda bi se trebala obratit nekome za posebne pojave i otkrića, jer sam očito našla neki rijedak i čudan primjerak biblije za kojeg nitko nije čuo, možda niste čuli za to jer niste pročitali, ta knjiga vam već godinama skuplja prašinu na polici u hodniku”
Donosim im bibliju, i to novi zavjet, i pronađem tekst, otac napušta prostoriju, ne želi čuti za to, kaže da ja tražim samo loše stvari, negativne, ne može to vise podnijet, poseže za alkoholom i miče se od nas. Mama uzima bibliju i gleda sa čuđenjem, pokušava naći opravdanje, da to nije Isusova izjava, nego od onoga tko je napisao, ali zamolim je da pročita jos jednom, i shvaća da je to Isus rekao.
Ne govori ništa nakon toga, niti je pitam da kaže, vlada muk sto se toga tiče. I nisam je ni htjela gnjavit, muk mi je bio dovoljan, znam da bi ionako nasla opravdanje za sve to, neko glupo opravdanje, a danas sam ih već čula previše, toliko da mi je mučno.

Kada sam pitala što je sa svim ljudima rođenim prije Isusovog uskrsnuća, svi su u paklu jer su rođeni prerano? Njen odgovor je bio ”Možda tada pakao nije postojao”
Ja je nakon toga pitam ”Od čega nas je Isus onda spašavao?”
Onda je shvatila koliko je njena izjava glupa, te je rekla da mi trebamo biti sretni jer smo mi rođeni u pravo vrijeme, i da Bog ima svoje razloge za sve. :BLJAK:
O Isusu priča kao da se družila s njim na kavi jučer (toliko je stvaran). Pitam je odakle tebi dokazi da je on umro, da je on postojao, odakle?
Ona samo koluta očima i naravno ne vjeruje kako se netko može ovoliko preispitivati.
Pita me jesam gledala film o Isusovoj smrti, a ja ju gledam i pitam je li ti mene zezaš? Film? 
Na pitanja o zločinima crkve rekla je samo da sam pretjerala sa vrijeđanjem. Upitah je nije li crkva pretjerala sa zločinima? Uslijedio je standardni odgovor da su i svećenici samo ljudi, na pitanje zašto im se ne sudi kao i drugim ljudima opet nije imala odgovor, samo mračni pogled upućen meni, kao da sam ja pedofil ili ispiratelj mozgova, a ne svećenici.

Na pitanje o tome živi li po bibliji ili po crkvenim zakonima također nije znala dati odgovor.
Kada joj se spomenu gnjusne priče iz biblije ne vjeruje da sam čitala bibliju nego nešto drugo ali sama neće provjeriti. Ili kaže da su to pisali pijanci i da su mogli blebetat što hoće, nakon toga je upitam je li biblija božja riječ ili ljudska, i zašto za dio biblije koji je grozan kažemo da je to napisao pijanac i bacimo ignor, a zbog nekog drugog dijela biblije po kojem vi živite trenutno vodimo rasprave jer vi smatrate da je to istinito i vrijedno? Cijelu tu raspravu slušaju moja umorna 19-godišnja sestra koja čuva 3-godišnju, i zbog njih popuštam, jer pametniji popušta. Takve stvari slušaju 15 puta dnevno, a nisu zaslužile.

Ovome razgovoru prethodili su mnogi trenutci u mom životu kada sam bila vjernik, pa skeptik, pa opet vjernik, pa konačno ateist. Razlozi zbog kojih sam stalno išla natrag vjeri bili su odbacivanje od strane obitelji, društva i svih do kojih mi je stalo. Moj život nije imao smisla, nigdje se nisam mogla uklopiti, a u obiteljskoj kući sam proživljavala pakao jer me se još kao dijete od 14 godina krivilo da uništavam roditeljima brak svojim skepticizmom i slušanjem metala te bježanjem sa sati, i da su oni nesretni zbog mene. U osnovnoj školi su me vršnjaci ganjali po hodnicima s križevima i krunicama, pljuvali me, pravili mi zamke, nazivali me sotonom, rugali se mome izgledu, mome razmišljanju i svemu što ima veze sa mnom. Ne treba ni spominjati da se nitko nije družio sa mnom i da sam već tada postajala sve depresivnija i ozbiljnija osoba, prerano.

Pokušavala sam svim silama i razgovorima dokazati drugima da nisam loša osoba, moje dobre strane su iskorištavali. Tako sam provela pola svoga školovanja, žudila sam za pažnjom, žudila sam za tim da me ljudi shvate. 
Ali nisu, naravno, sada znam da je to nemoguće. Uzalud sam  pokušavala, ali bolje nisam znala, bila sam premlada, usamljena i povrijeđena. Vratila sam se religiji na početku srednje škole, i gotovo postala fanatik. Moj život je napokon imao smisla, svaku odgovornost sam prebacila na boga, on je odlučivao o svemu, sve je bilo kako je on htio, sa svime se bilo lakše nositi, svi su me ponovno zavoljeli, stari prijatelji su mi se vratili, roditelji su se i dalje svađali i brak im je bio sranje (čudno ha?)
Ali ipak su me manje mučili, nije se više forsiralo ni na što, nije me se krivilo, mogla sam biti ne znam koliko zla osoba, bilo je bitno da sam vjernik – plan im je uspio. Ja sam popustila, uvjerila sam samu sebe da sam bila grešnica, nedostojna bilo čega, da sam ja kriva za sve za što su me krivili, u molitvi sam tražila spas koji nikada nije došao, svake nedjelje sam slušala o tome kako sam ja i svi ostali jadna, grozna, nebitna, grješna. Samopouzdanje mi je padalo, bilo se sve teže boriti s depresijom, osobito zato što sam sebi predbacivala zbog svoje ne tako davne grješne prošlosti, ja sam mislila da sam ja dovela zlo u svoju obitelj. Doba školovanja u srednjoj mi je bilo teško, jer su se roditelji stalno svađali, bilo je teških situacija, oboje dramatiziraju, preuveličavaju, ne znaju razgovarati, svaki put kad se posvađaju mama je imala  navodne srčane, moždane. Da bi sjebala oca i natjerala ga da poludi, tražila je pažnju na sve moguće načine, imala je nekih zdravstvenih problema, ali ne toliko.  Ja i moja sestra, naravno, nismo to mogli shvatit, bili smo previše zaposleni dizanjem mame s poda, donošenjem čaja i lijekova u sobu, masažama, samim nagovaranjem da nešto kaže i da trepne, jer bi glumila potpunu odsutnost. Kažem glumila jer sam uvjerena da je sve glumila, samo zato sto joj nitko u životu nije poklonio pažnju, morali smo mi, njena djeca – pod svaku cijenu. Tada sam molila kao nikada u životu, kroz suze, kroz jecaje, svaki dan, svaku noć, toliko sam molila da me jednom mama napala da sta više molim, da sam prolupala (ma zamislite). Tek nakon završetka srednje, kada mi je baka iznenada umrla u bolnici, a ja sam se molila cijeli dan da preživi, sam se opet počela propitkivati o moći molitve. Jer kod kuće je sve bilo isto, sve za sto sam molila godinama se samo pogoršavalo, a molila sam kroz suze, bol, iskreno i ponizno. Nakon toga sam otišla radit van svoje države i upoznala razne ljude, pozitivne, sa puno životnog iskustva, koji su se divili mome razmišljanju s obzirom da mi je bilo tek 20, koji su dijelili ista mišljenja, koji su bili puni savjeta, informacija, koji su bili tu za mene, i s kojima sam bila sretna, osjećala sam se kao da pripadam negdje, napokon me nitko nije osuđivao, pljuvao, krivio. Počela sam čitati bibliju, jer sam osjećala kako se udaljavam od boga no biblija me odvela još dalje. Istraživala sam korijene religije, dokaze, teorije, gledala sam filmove, pročitala još knjiga, pa onda još knjiga, pa sam naučila još toga, i još toga, svaki dan moji pogledi na svijet i na cijeli moj život su bili dovedeni u pitanje, sve što sam ikada znala bila je laž. Bila sam ljuta na sebe, na druge, na one koji su mi to učinili. Pitala sam samu sebe, kako to da se nikad nisam zapitala? Na mene je najviše utjecala biblija, puna kontradikcija, puna odvratnih uputa za ubojstva, silovanja i  ropstvo, mržnje prema ženama, mržnje prema svima koji ne misle kao ti, puna izmišljenih priča. Bilo mi je teško vjerovati u goruće pričajuće grmove, zmije, leteće zmajeve, divovske ljude, trudne djevice, ljude koji su uskrsnuli – vrijeđalo mi je inteligenciju. Učinila sam ono čega se svaki roditelj vjernik boji, istraživala sam, preispitala sam se, a jako malo preispitivanja je dovoljno. Bila sam indoktrinirana kao  svi oko mene i htjela sam napokon preuzeti kontrolu nad svojim životom. Nedugo nakon opet su me svi počeli odbacivati, za moje probleme s depresijom krivili su mene jer sam svjesno čitala svašta i i sad više ne mogu vjerovati u boga (tako mi i treba jel).  Obitelj me opet počela kriviti za svoje probleme koji im nikada nisu ni prestali, počeli su se smijati svakoj mojoj životnoj odluci, svakoj promjeni koliko god ona dobra bila samo zato što nije imala veze sa kršćanstvom. Uz buđenje o religiji i crkvi kao instituciji, došlo je još puno toga, odlučila sam prestati jesti životinje, odlučila sam stvarati manje smeća, kupovati manje stvari, postala sam slobodnija, povezana s prirodom, hranila sam um informacijama i pozitivnim mislima i planovima, hranila sam tijelo samo onime što mi je priroda namijenila. Bila sam sretna dok ne bi došla kući, jer za njih sam bila samo još jedan hipij. Smijali su se mojim promjenama, čak su ih se i bojali. Oni koji cijeli život žive isto, nisu mogli shvatit napredak, ni fizički ni psihički. A informiranje o bilo čemu je zabranjeno, sjećam se kako mi je mama jednom ugasila neki ted talk koji čak nije ni imao veze s religijom i rekla mi da ne gledam svašta, da mi pune glavu glupostima.
Postala sam ateist jer sam pročitala bibliju koja je temelj vjere u kojoj sam odgojena, jer sam pogledala vjernike u svom životu koji su najgori ljudi koje sam mogla upoznati, koji ne samo da ne žive svoju vjeru nego ni ne znaju ništa o njoj, jer sam shvatila da je znanost davno dokazala suprotno od onog u što ljudi samo VJERUJU, jer nisam mogla biti toliko glupa da vjerujem u nešto ako postoji dokaz da to nije istina, ili da vjerujem u nešto za što uopće nema dokaza. Morala sam pristati na vjenčanje u crkvi jer je moja majka ugrožavala moje zdravlje, i zdravlje svih u obitelji. Moje dvije sestre su ispaštale zbog mene, a ja sam znala da oni neće popustiti, i zbog njih dvije popustila sam ja. Mlađa sestra nema niti tri godine, a naslušala se svakakvih svađa i rasprava koje su se nažalost odvijale pred njom, toliko je navikla na njih da je galamila da šutimo, izmišljala da se udarila samo da ju doživimo, i stalno izvlačila mene iz sobe gdje je bila mama jer je znala da ćemo se posvađati. Nisam mogla podnijeti da ispašta, ne želim da ima život koji sam imala ja. Htjela sam da prestane cijela ta farsa, i da mi prestanu govoriti da umiru zbog mene, također. Jer vjerovali ili ne, moji roditelji su doista izgledali loše, njima je to, nažalost toliko bitno. Svaku večer bi se probudila i čula mamu kako plače u sobi, sve do jutra. Otac je navodno umalo ostao bez prstiju na poslu, nije se mogao koncentrirati, ne spava itd.
Ja sam svijesna da ja nisam kriva ni za što od toga, svatko sam bira svoju sreću i ne treba dopuštati da mu bilo tko utječe na nju, svatko mora čuvati sebe, pogotovo odrasli ljudi koji imaju malo dijete od tri godine.  Ali oni nisu nikada tako razmišljali, oni su daleko od toga.  Još jednom sam morala popustiti, zbog nekog drugog. Zbog njih. Mislila sam da će me shvatiti ali nisu, da išta mogu shvatiti ne bi bili religiozni. Najviše od svega me boli koliko su se promjenili prema meni čim sam rekla da ću se vjenčati u crkvi samo neka prestanu i neka bude mir u kući, jer ja i kad bih otišla negdje drugo sestra me zvala i plakala svaki dan da će poluditi s njima. Ja znam da se oni ne bi promijenili što god ja učinila, i da prekinem svaki kontakt s njima, moje sestre bi ispaštale, a volim ih najviše na svijetu. I nisam ja kriva, roditelji su, ali oni neće prihvatit odgovornost, oni neće prihvatiti ništa. Sve mora biti po njihovom ili će te doslovno ubijati u pojam dok ne kreneš udarati šakama od zid, i onda će još to sve skupa nazvati đavoljim napadom i reći ti da trebaš egzorcistu. Dakle kada sam rekla da će biti po njihovom, mama me počela grlit i govoriti mi da me voli (ona nikada nije bila odlična vjernica, sada je postala fanatik) počela mi se smješkati, razgovarati sa mnom, maziti me po glavi i govoriti da sam donijela pravu odluku, da s Bogom ne možeš pogriješiti. Ja zbog tih riječi, i tih djela, uvjetne ljubavi, svih razgovora s njima, svih manipulacija, nabijanja grižnje savjesti i činjenice da imaju takvu blokadu u glavi da me nikada ALI nikada neće shvatiti i da se moram prestati truditi –  idem psihijatru. Vjerujem da ću završiti i na lijekovima, sve zbog otrovne religije, koju prezirem iz dna duše i smatram da je najveće zlo koje se ikada dogodilo čovječanstvu. Najveća zabluda koja koči svaki napredak, svaku slobodu, pravo, radost i mir. Religija nam govori da smo odvratni, zli, grješni, nedostojni. Religija ljubavi i vjere mi je ovo učinila, i oporavljati ću se još dugo. Religija je uništila moje djetinjstvo, sada uništava djetinjstvo moje sestre i zbog toga ću im popustiti i maknuti se, živjeti bez roditeljske ljubavi koju mi je ukrao Isus.

(613)