O NOVOM ZAKONU ŽIVOTNOG PARTNERSTVA SA IVICOM POSAVCEM

Radovan Ivica Posavec borac je za ljudska prava, posebice onih LGBTIQ orijentacije i nije slučajno što smo baš njega izabrali kako bi mu postavili nekoliko pitanja u vezi novog Zakona o životnom partnerstvu kojega ministar uprave Arsen Bauk upravo šalje u proceduru, usput napomenuvši kako istospolni parovi ipak neće moći posvajati djecu niti će se ta zajednica moći nazivati brakom. Radovan je kao mjesto sastanka predložio vrlo lijep i ukusan restoran Rheinischer Hof u sklopu kojega se nalazi i mali hotel, a nalazi se u Pfungstadtu, inače gradu smještenom u njemačkoj saveznoj državi Hessen. Pitoreskni okoliš i zanimljivo mjesto naš je zamišljeni mini intervju pretvorio na kraju u dugačak razgovor o nečemu što će se u Hrvatskoj tek dogoditi, te barem malo promijeniti položaj osoba koje se već godinama bore za svoja prava.

Što ti, kao poznati aktivist, osobno i općenito misliš o tom novom Zakonu?

– Već sama najava tog famoznog zakona implicira da on ne dotiče srž problema. Iako Zakon još nisam vidio, za ono što čujem mogu unaprijed reći da krši ljudsko pravo na obitelj kako za istospolne parove tako i za djecu koja žive u takvoj obitelji. Isto tako, Ustav Republike Hrvatske kaže kako su svi građani te zemlje ravnopravni, a ovdje se ta ravnopravnost također krši jer se istospolno partnerstvo tretira kao zajednica drugog reda. Pada mi na pamet odmah i pitanje: Da li su istospolni partneri lošiji ili zločestiji ljudi? Sigurno nisu! Da li su dvojica muškaraca ili dvije žene koji odgajaju dijete lošiji roditelji nego heteroseksualni partneri i roditelji? Ne, sigurno da nisu, jer gdje roditelji čuvaju i odgajaju svoje dijete u ljubavi i gdje uče dijete da bude dobar čovjek, tolerantan prema svima, to nikako ne može biti loše. Ima puno heteroseksualnih roditelja koji tuku svoju djecu, koji su skloni drogiranju, imaju problema sa alkoholom, čak i seksualno zlostavljaju svoje dijete ili se naprosto adekvatno ne brinu o njemu.

Što bi mijenjao ili dodao u tako predloženom Zakonu o životnom partnerstvu?

– Dosta toga bi mijenjao, barem po ovome što sada o njemu znam, a i to malo je ponekad dovoljno da se može vidjeti kuda sve to vodi. Prije svega ljudi u Hrvatskoj trebaju promijeniti svijest o takvim stvarima, jer puno njih još uvijek živi u srednjem vijeku po tom pitanju. Prvo se mora i treba uvesti postepeno posvajanje djece, jer djeca već i sada žive u takvim zajednicama. Mnogi ljudi sami sebi tek nakon nekoliko godina priznaju kako su druge seksualne orijentacije jer ih okolina, crkva, roditelji uče da biti biseksualac, „peder“ ili lezbijka predstavljaju bolest, sve ono najgore samo da bi osudili ljude koji su manjina u svojoj seksualnoj orijentaciji. Usput, upotreba riječi „peder“ mi se nikako ne sviđa jer znači nešto pogrdno i jako me podsjeća na ono pederast u negativnom kontekstu, puno je ljepše reći gay jer ta riječ znači veselo. Ali da se vratim na tvoje pitanje… Dakle, ukoliko se ljudi drugačije seksualne orijentacije tek nakon nekoliko godina odluče osloboditi predrasuda i sebi pa onda i drugima priznati tko su i što su, a već imaju dijete, postavlja se pitanje što s tim djetetom onda? Kod mene je ta borba sa samim sobom trajala deset godina, a za to vrijeme sam se već mogao vjenčati, imati ženu i djecu, pa što učiniti nakon tog priznanja i pronalaženja partnera istog spola s kojim želim živjeti ostatak svog života, opet pitam: Što s tom djecom? Ima puno slučajeva gdje djeca ostanu na vjetrometini i u središtu borbe dvoje partnera, nije rijedak slučaj da završe i u domovima jer se ljudi više brinu za sebe nego za njih. Mogao bi nabrajati niz slučajeva gdje takva djeca ispaštaju zbog nebrige roditelja, a oni bi ipak trebali biti najvažniji. Zašto onda ne dozvoliti da takvo dijete ostane živjeti, recimo s ocem koji je gay, ukoliko to naravno želi i da ga partner njegovog oca posvoji?

Što će ovakav Zakon promijeniti u životima istospolnih partnera?

-To se treba tek vidjeti, pokazati. U Hrvatskoj postoji puno dobrih zakona, ali se puno njih  ne pridržava, jer zakoni su lijepi i učinkoviti na papiru, ali ne mijenjaju svijest ljudi. I dalje će se diskriminirati ljude drugačije seksualne orijentacije i dalje će se napadati gayevi i lezbijke o čemu možemo vrlo često čitati, pa po tome možemo vidjeti kako se nasilni i zaostali ljudi ponašaju. U njihovom će se životu promijeniti samo to da će imati pravo na registrirano istospolno partnerstvo, ali će ih okolina i dalje osuđivati, ne svi naravno, ali većina svakako. Upravo ta većina u Hrvatskoj još nije zrela prihvatiti tako nešto što je recimo u Njemačkoj ili Nizozemskoj sasvim normalno.

Kakva je praksa u ostalim zemljama EU?

-Govoriti ću konkretno o Njemačkoj gdje je Ustavni sud naredio postepeno posvajanje djece jer zabrana bi kršila pravo na jednakost svih ljudi. Iako se Angela Merkel i njena stranka tome jako protive, to jednostavno moraju uvesti i provesti u praksi, dakle primijeniti sukcesivno posvajanje djece, pogotovo za sve one slučajeve gdje se roditelji razvode i gdje se sklapa novo istospolno partnerstvo, uz to da takvo partnerstvo i takva djeca imaju pravo na obitelj i jednakost kako pred zakonom tako i pred okolinom, jer gdje je ljubav i gdje su djeca tu je i obitelj, a obitelj i djecu se treba zaštititi.

RADOVAN IVICA POSAVEC

Što bi LGBTIQ zajednica ultimativno trebala zahtijevati da u Zakon ipak uđe?

-Sada se postavlja pitanje tko iz te zajednice treba bilo što zahtijevati, ako misliš na takvu zajednicu u Hrvatskoj. Naime, nemam baš dobrih iskustava s nekim ljudima iz tih udruga, a o tome sam puno pisao na mojem Facebook profilu kao i u grupi Gayfriendly Croatia. Problem tih udruga je da ne postoji neka zajednička platforma na kojoj će se okupiti i tražiti konkretne stvari, ne postoji neki zajednički glas jer nisu svi gayevi, biseksualci, lezbijke i ostali udruženi u neke LGBTIQ udruge tako da bilo koji glasnogovornik neke grupacije ne može nastupati samostalno i govoriti u ime svih. Puno puta se dogodilo da se međusobno posvađaju oko nekih stavova i možda se ovo što govorim nekome neće svidjeti, ali to je istina, a istina ponekad boli. Problem je što i mnogi ljudi drugačije seksualne orijentacije još uvijek ne izlaze iz „ormara“, skrivaju se iz straha od diskriminacije u školi, društvu, na radnom mjestu i tako dalje. Problem je što nisu dovoljno hrabri da bi se izborili za svoja prava i to nije samo u Hrvatskoj tako, ali predstavnici pojedinih udruga kako god se oni zvali i tko god oni bili trebali bi ultimativno zahtijevati to postepeno usvajanje djece, ako već ne zbog sebe onda barem zbog te svoje djece koja u pojedinim slučajevima već ionako žive u istospolnim zajednicama.

Ima li nade da se možda nekim amandmanima na predloženi Zakon bilo što promijeni?

– Nada je nešto što zadnje umire, ali nadam se da će ljudi koji su do sada šutjeli konačno podići svoj glas, da će se otvoriti, priznati sami sebi i drugima svoju drugačiju seksualnu orijentaciju i da će se prestati sramiti toga. Sve to sputava njihov normalan osobni život, a ja i sam znam kako je živjeti u strahu od okoline. Uvijek mi je bilo smiješno kada su me ljudi pitali što čekam sa ženidbom, a ja bi se radije „omužio“ hahahaha. Ne znam kakvi bi to amandmani trebali biti, jer ja pokušavam kroz svoje iskustvo pomoći, ali očito da u Vladi za to nemaju sluha i da političari iz Kukuriku koalicije sve najbolje znaju, ipak pričekati ću da taj Zakon vidim u cijelosti pa ponuditi ono što mislim iako sam i do sada to radio, ali na moju ponudu nitko nije odgovorio niti slova. Zasigurno i među vladajućima ima pripadnika drugačije seksualne orijentacije samo to nitko ne želi reći javno, a to mi je malo smiješno. Pišu zakone o tome, ali ne vidim niti jednog političara koji će javno priznati da je recimo gay, ne vidim isto tako niti nikakve inicijative u bilo kojim institucijama da imaju svoje LGBTIQ grupe, kao što je to u Njemačkoj sasvim normalno, postoje takve udruge i u policiji i među političarima i to nije ništa čudno.

Što misliš da ministar ima na umu kada kaže: „… a ako se u raspravi pokaže potreba za još nekim razlikama, razmotrit ćemo ih.“?

– Pa, ne znam što time misli, telepatija između mene i njega još nije proradila hahaha. Ako se zakoni prvo napišu pa puštaju van tek toliko da se vidi kako diše LGBTIQ populacija, onda ti zakoni neće biti dobri. Stvarno bi mi bila želja razgovarati oči u oči s nekim od zakonodavaca ili da se organizira neki okrugli stol. Možda je ministar već negdje na mom profilu pročitao da sam pisao o već prije navedenom postepenom usvajanju djece i da djeca moraju biti zaštićena u jednoj obitelji kakva god ona bila.

Kako će na raspravu o novom Zakonu po tvom mišljenju reagirati oporba koja se uglavnom u svojim programima, ali i javno poziva na kršćanske vrijednosti?

– Bojim se da već unaprijed znam kako će reagirati HDZ, HSP ili HČSP čiji članovi organiziraju anti-gay prosvjede i koji nasilnim metodama nastoje ušutkati i poniziti ljude drugačije seksualne orijentacije. Pa svi smo svjedoci kako se ponašaju neke osobe iz tih redova i takve desno-radikalne grupacije. Kršćanske vrijednosti bi trebale biti briga o socijalno ugroženim, o raznim manjinama u našem društvu. Nadam se da je papa Franjo primjer svim kršćanima svojom tolerancijom i pozivima na prestanak bilo kakve diskriminacije prema osobama drugačije seksualne orijentacije. Ukratko, živi i pusti druge da žive svoj život u ljubavi i bez nasilja. Nitko zbog ničega ne bi smio biti čovjek drugog reda neovisno o svojoj seksualnoj orijentaciji, boji kože, socijalnom statusu, spolu, rodu i da ne nabrajam dalje.

Kakva ti osobna iskustva imaš sa svojom seksualnom orijentacijom? Imaš li ikakvih problema zbog svog načina života?

– Dok sam se skrivao bilo je puno problema, ali kada sam napravio out bilo je kao da sam se ponovo rodio i od tada živim svoj život, a ne onaj kakav drugi ljudi žele i očekuju od mene.

Kako bi se ti osjećao da te taj Zakon „zakvači“ jer moraš živjeti u Hrvatskoj?

– Vrlo rado bi se želio vratiti u Hrvatsku, ja sam Varaždinac, da nađem tamo posao i da živim među tolerantnim ljudima. Kada bi se dozvolilo posvajanje djece vrlo bi se brzo pobrinuo da barem jednom djetetu dam mogućnost imati oca, a ne da mora živjeti u nekom domu bez roditelja, pa ako bi se našao netko kome se sviđam, možda bi sklopio i istospolni brak, samo neka je netko malo mlađi od mene hahaha.

Po tvojim saznanjima koliki postotak istospolnih partnera želi posvojiti djecu?

– To je teško pitanje, jer ne baratam brojkama, a niti statistike baš ne volim. Mislim da bi se time trebale baviti državne institucije gdje bi se LGBTIQ osobe mogle javljati i kojima bi se omogućilo posvajanje djece. Možda osnivanje neke komisije ili obiteljskog suda koji bi to sve pratili, naravno pod uvjetom da je usvajanje djece zakonom omogućeno i dozvoljeno.

Što za kompletnu LGBTIQ zajednicu u Hrvatskoj znači nemogućnost posvajanja djece?

-To je diskriminacija, svaka zabrana je diskriminacija i stavljanje istospolnih partnera u građane drugoga reda, kao da oni nisu sposobni voljeti i brinuti se o djeci, a to je notorna glupost. Svatko ima pravo na ljubav i obitelj i ukoliko si dijete da se netko o tebi brine. Dijete ima pravo na roditelje bez obzira jesu li to dva oca ili dvije majke. Tu bi želio podsjetiti na jednu divnu pjesmu dječaka koji ima dva oca. Pjesma se zove Two fathers, pa neka djeca govore i pjevaju sama.

 Što za tebe znači to neusvajanje pojma brak već samo životno partnerstvo?

– Prije svega znači nemogućnost usvajanja djece, jer istospolna zajednica bez djece je za mnoge nerealna. Neka djeca već žive, ponavljam, u takozvanim patchwork obiteljima ili istospolnim zajednicama gdje ih roditelji, bili oni muškarci ili žene, vole i brinu o njima. Ne znam postoji li u Hrvatskoj kakva studija ili istraživanje po kojemu bi se vidjelo koliko je takvih obitelji, teško mi je na to odgovoriti.

(3985)