PUNO SMEĆA NIGDJE CVIJEĆA

Prošli vikend se Hrvatska probudila sva u snijegu, koji je – gle čuda – odlučio pasti baš u prosincu te kao i obično izazvao totalni kaos i kolaps od kojega se pojedini gradovi i mjesta još uvijek nisu oporavili. Međutim, snijeg i nije neka katastrofa, ako ništa drugo barem znamo da će se, ako ne prije, do proljeća sigurno otopiti i više ga se nitko osim onih koji su zimske radosti zapečatili gipsom u nekoj traumatološkoj klinici neće sjećati.

Ovaj vikend se Hrvatska probudila u sasvim drugoj i puno dramatičnijoj katastrofi od snijega, ni manje ni više nego doslovno u smeću. I nije to ono smeće koje vrijedni radnici Čistoće odvoze tri puta tjedno već smeće koje su godinama gomilale sve političke elite ove zemlje, smeće u kojemu smo već dva desetljeća zakopani do grla, a sada nas je doslovno i konačno zatrpalo preko glave. Gotovo dvadeset godina vladajući su nas masovno vodili prema kontejneru da bi nas sadašnja bulumenta na vlasti faktički gurnula u njega i time zabila posljednji čavao u lijes života na kredit tuđim novcima, rasprodaji svega što se prodati moglo i to uglavnom ispod cijene, žmireći otvorenih očiju na korupciju i kriminal koji se sada, stidljivo kao nevina djevojka, pokušava u javnosti prikazati kroz presumpciju krivnje samo jednog čovjeka, bivšeg premijera, kao da svi oni koji su godinama bili oko i uz njega nisu imali pojma apsolutno o ničemu, iako danas sami svjedoče o torbama, plavim i tko zna kakvim sve vrećicama u kojima su prenosili novac praveći se blesavi do te mjere da čovjek ne zna bi li plakao ili se smijao njihovoj navodnoj neupućenosti u sadržaj tih milijunskih paketa.

Potpisivalo se nekontrolirano godinama sve i svašta, grabilo se kredite od svakoga iz inozemstva tko ih je ponudio bez obzira na kamate što probijaju plafone, prodavalo se obiteljsko zlato, srebro, a na kraju i bižuterija samo da bi se iskamčila neka lova zbog prividnog socijalnog mira i uvjeravanja kako je sve divno, lijepo i u redu i kako će već sutra biti super bez obzira što su jako dobro znali kako je to nemoguća misija i da svakim danom tonemo sve dublje u to smeće koje nas je na kraju preplavilo i iz kojega ćemo se teško ili nikako izvući.

Hrvatska je pod ovrhom i to je valjda sad svakome jasno. Političko tješenje kako se neće dirati u mirovine, socijalu, a možda ni u plaće je bacanje prašine u oči pijanih milijardera naivnom pučanstvu koje po starom dobrom hrvatskom običaju sjedi kod kuće i gleda glupave sapunice očekujući da im netko drugi riješi sve probleme, baš kao što su sjedili i onih dana kada je pola Europe izašlo na ulice sasvim jasno poručujući da im je dosta političkih grabežljivih nesposobnjakovića  koji su ih doveli do ruba provalije na čijem je dnu samo glad, bijeda i neimaština. Događalo se to u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, Islandu, Sloveniji, ali ne i u Hrvatskoj. Kod nas je puno veći problem bio što će napraviti Sulejman Veličanstveni sa svojim haremom i kako će se iz raznih gabula u koje su upali izvlačiti glavni likovi kojekakvih Larinih izbora i Ruža vjetrova.

Zlobnici bi rekli da nam tako i treba i da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa tako i građani Hrvatske sada imaju situaciju do koje je neminovno moralo doći, a samo o njima ovisi hoće li barem pokušati nešto promijeniti ili će i dalje zatrpani smećem šutjeti kao da oko njih vlada rajska idila prepuna cvijeća i pomiriti se s time da je dobro sve dok im smeće ne zatrpa i televizore na kojima od nagomilanog otpada više neće moći gledati zgode i nezgode turskog osvajača i ženskaroša iz šesnaestog stoljeća.

(1023)