SIVI DOMOVI

Svi se ponekada nađemo u razmišljanju o starosti, mirovini, bolesti i sličnim situacijama koje bi nas s godinama mogle stići. Nekada mislimo o sebi, nekada o roditeljima, susjedima, rodbini… Što napraviti u takvim trenucima? U današnje vrijeme užasno brzog životnog tempa i života bez pravila i nekih normi jednostavno sve to treba osigurati unaprijed. Da li u slučaju bolesti roditelja ostati doma, biti s njima, njegovati ih? Da li zaposliti osobu koja će se brinuti o njima? Smjestiti ih u stacionar? Dom za stare i nemoćne? Kako postupiti jer svaka od tih opcija predstavlja neki problem.

Prva mogućnost vjerojatno slovi i kao najveća enigma jer u slučaju neke teže bolesti nismo svi educirani za skrb i njegu koju treba pružiti u toj situaciji. Onda druga, kako pustiti nepoznatu osobu u kuću? Samu bez nadzora? U današnje vrijeme raznih prijevara i nasilja to je dosta rizično, a i kako biti siguran da li je ta osoba zbilja toliko stručna? Stacionar – ovisno o bolesti i dijagnozi, liste čekanja znaju biti duge u onima koji su sasvim u redu, a u onima koji ne pružaju idealnu njegu za takve pacijente možete odmah dobiti mjesto. Opet se javlja problem jer za svoje bližnje uvijek želimo sve najbolje! Četvrta opcija je možda najprihvatljivija, svaki dan je sve više takvih ustanova, dobijete poneku preporuku, malo guglate po netu i vidite par pohvala, slike koje djeluju idilično. Na svakoj takvoj stranici gledate zadovoljne korisnike s osobljem i slične photoshop varijante, svi nude idealne uvjete, najbolju skrb. Cijenom su približno slični, ovisno tko što želi, neki čak imaju i ugovor s HZZO-om pa imate i dio subvencije u cijeni s njihove strane, ali to su većinom državni domovi na koje se čeka i duže od godine dana. Privatni nemaju tu opciju, ali se svi trude cijene prilagoditi, naravno uz top uslugu. Kad malo razmislite kolika bi cijena bila optimalna? Nisu li ipak malo previsoke cifre za ono što se u većini tih ustanova pruža?

Ne budimo lijeni malo smo istraživali stanje u domovima u dva hrvatska grada i ostali iskreno šokirani onim na što smo naišli, na uvjete, na ponudu. U oba je približno sve slično. Osoblje u većini u redu, ljubazno, puno volje, truda, elana. Vidi se da su zaposleni uglavnom oni koji vole svoj posao, rade ga s osmijehom i kada im je najteže, uvijek na usluzi pacijentu i obitelji. Smještaj kako gdje, od onih koji su zbilja lijepo uređeni, prilagođeni svakom klijentu, uredan okoliš, dnevni boravak, televizija, kuhinja, čisto, mirisno i mirno, do onih gdje je sve totalna suprotnost od navedenog i gdje je prostor sve samo ne namijenjen bolesnim ljudima, zapušteno, s miomirisima koji se osjete već ispred ulaza, malo, usko, i totalno nepristupačno. Neke zlatne sredine i nema, ide se iz krajnosti u krajnost. Ponuda je približno slična, pa tako u većini domova imate usluge fizioterapeuta, dežurnog liječnika, sanitetskog prijevoza po potrebi, čistačice, neki imaju čak i ugovor s pogrebnim poduzećima te svećenikom.

Hrana – e tu se zbilja da naći svašta! Od onih koji sve kuhaju sami, imaju kuhinju i kuhara, preko onih koji dobijaju ručak preko cateringa do onih kojima osoblje tj. medicinske sestre kuhaju sve obroke. Ovih zadnjih je nažalost najviše, gdje obično jedan topli obrok, u principu ručak, kuha osoblje, a ostali obroci su hladni u obliku namaza, salame sira i slično. Ponuda namirnica je također svakakva, u većini slučajeva su to manje više uvijek iste namirnice, nekoliko vrsta povrća koje se „vrti“ stalno, mesa u tragovima, voća tu i tamo. I sada kada vidite sve to, zbilja se zapitate da li je ispravno i da li imate srca smjestiti svoje bližnje u takvu ustanovu, pa se usput i zapitate što tu ima koštati mjesečno između pet i osam tisuća kuna. Dobro, osoblje popravlja prosjek kvalitete usluge i kompletan opći dojam, ali sve drugo je u većini loše. Ono najbitnije kao što su hrana i osnovni materijali koji su potrebni za rad s takvim osobama u principu ne zadovoljavaju kriterije i ne opravdavaju tako visoku cijenu, pa nakon svega viđenoga kako mirne duše ostaviti nekoga tu dok vam se u glavi stalno vrte pitanja „da li je jeo? „što je jeo?“, „da li je vježbano s njim?“ „ako mu se nešto dogodi, dali će imati čime mu pomoći?“

Ne znam za vas, ali nakon svega opisanoga trebali bi se iskreno zapitati i dobro promisliti da li to želimo priuštiti svojim bližnjima, a jednoga dana možda i sebi.

(2652)