SREDNJOVJEKOVNI POP I RAP

„U Hrvatskoj se trenutno događa nešto prekrasno. Vjera je konačno dobila važniju ulogu nakon što je duhovnost dugo bila u drugom planu – ljudi se bude, promjene dolaze. Trebamo pružiti podršku ljudima koji su došli na vlast. Trenutak je savršen, a ne pogrešan.“ Tako zbori izvjesni gospodin Alen Hržica za kojega iskreno nemam pojma tko je, ali je zajedno sa sestrama Husar, pa sestrama Palić, Ninom Badrić, nekakvom grupom Emanuel i reperom Shortyjem snimio pjesmu Želim živjeti, a ustupljena je molitvenoj inicijativi „40 dana za život“, koja upravo sada u vrijeme korizme stražari pred klinikama koje obavljaju pobačaje i mole za buduće majke koje se iz raznih razloga odlučuju na abortus. Koliko ja mogu razumjeti ta je pjesma namijenjena svakom nerođenom djetetu, a kako će ga ono čuti nije mi jasno. Ne znam zaista koja je svrha ovoga okupljanja, jer naravno da nitko normalan ne podržava pobačaj, ali postoji niz razloga zbog kojih se žene na njega odlučuju i čisto sumnjam da će ih jedan pjesmuljak spomenutih odvratiti od toga da raspolažu svojom voljom i svojim tijelom. Isto tako, čisto sumnjam kako žene na abortus odlaze iz puke zabave, danas su to uglavnom ekonomski razlozi, ali svaka žena ima svoj razlog zbog kojega to čini i nitko joj to ne bi smio uskratiti. U vrijeme kada čak i Amnesty International u pojedinim zemljama snažno zagovara legalizaciju pobačaja, Hrvatska se vraća u srednji vijek i okuplja naglo preobraćene vjernike, kako su Nina Badrić i gospodin čija je izjava citirana na početku, sami za sebe izjavili, te se udružuju u skupinu koja pjeva: „Ja sam ljubav nevina, lijepa. Dio tebe sam koji ti treba. Ja sam tvoja nerođena beba što ti je poslana ravno s neba.“ Nevjerojatno, ali prvi puta čujem da bebe dolaze s neba, barem su mene drugačije u školi naučili, a ovakvog bi se teksta posramilo i dijete vrtićke dobi, jer je jednostavno čudan, da ne izgovorim neku grublju riječ.

No, vratimo se mi izjavi s početka teksta koja me je doslovno osupnula. Naime, ispada kao da je vjera u protekle četiri godine, pretpostavljam da se na taj period misli, bila zabranjena, a žene doslovno tjerane na abortus. Što je čovjek time htio reći, ja zaista ne razumijem, ali kada se takvo nešto pročita jednostavno ne znaš da li si živio negdje drugdje ili je taj koji je to izjavio imao striktnu zabranu vjerovanja. Pobačaj i rasprave o njemu su vrlo osjetljiva tema i teško je objektivno o tome raspravljati, ali ponavljam, nikome imalo normalnome ne pada na pamet da takvo nešto podržava, međutim postoje neka ljudska prava i prava žena da odlučuju žele li zadržati dijete ili ne. Oni koji su pjesmu snimili po medijima izjavljuju kako su oni time samo željeli ohrabriti pogotovo mlade žene roditi dijete, a nigdje se u njihovim izjavama ne spominje kako najveći broj pobačaja naprave upravo žene koje su u braku, a s obzirom na cifru onih koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju katolicima dolazimo do zaključka kako abortuse najčešće rade udate žene i uvjerene katolkinje. Zato je sve ovo izuzetno licemjerno isto kao i stajanje pred klinikama s nekim transparentima koji one žene koje su odlučile pobaciti zasigurno od njihovog nauma neće odvratiti. I na kraju, kad smo već kod rođenja novih beba, zanimljivo je i to da je jedno od obećanja sadašnjih vladajućih kako će za svako novorođeno dijete osigurati tisuću eura već sada palo u vodu jer novaca u proračunu za takvo nešto nema. Zato, možemo mi pjevati koliko hoćemo, pa čak i zakonom zabraniti pobačaj, one žene koje su ga odlučile napraviti naći će načina da to i učine, a kolike i kakve bi to posljedice moglo imati po zdravlje žena biti će na savjesti onih kojima bi takva suluda ideja uopće pala na pamet.

(158)