SVETI FRANJO KASTAVSKI

Bez obzira na ljetnu sezonu, koja se u vijestima obično kolokvijalno naziva i doba kiselih krastavaca, zapravo vrijeme kad i nema baš nekih zanimljivih događaja, ove praznične dane u Hrvatskoj kad se spaja sve što se spojiti dade, uvijek obilježi neki biser. Za jedan takav se ovih dana pobrinuo kastavski župnik i pisatelj bloga, inače prije dvije godine osuđen zbog homofobije, nenadmašni Franjo Jurčević. On je u petak, 21. lipnja revoltiran navodnom blasfemičnom golotinjom u prostoru Galerije sv. Trojice, koja inače spada pod ingerenciju službenog galerijskog prostora Republike Hrvatske, jednostavno poskidao izložene slike i okrenuo ih prema zidu, valjda da taj slikovni prikaz ne bi prizvao vraga koji bi svakako došao po svoje, jer nago žensko tijelo nije ništa drugo nego vražji posao i luciferska likovna umjetnost koji osobno vuče poteze kistom i radi takve blesavoće – kako spomenuti župnik kaže – pa joj nema mjesta u jednom sakralnom objektu koji to zapravo uopće više i nije već samo još uvijek nosi takav naziv – kapelica sv. Trojice. Tim je činom manifestacija koja se službeno zove Kastafsko kulturno leto i kojoj je moja malenkost također nekoliko puta nazočila, postala inkvizitorski cenzurirana u jednom svoj dijelu, onom izložbenom.

Usput je Franjo Kastavski, revoltiran zapravo nečim što se može smatrati i autoportretima inspiriranim recimo prvom damom Evom, gromoglasno poručio da niti su umjetnice Michelangelo, a niti je kapelica sv. Trojice ogromna Sikstinska kapela po kojoj golotinje, pogotovo na slici Posljednji sud, ima koliko hoćeš, a njezin oslikan svod veličine pola Kastva prikazuje i Adama kao od majke rođenoga, čak bez onog sićušnog smokvinog lista na određenom dijelu tijela. Po Velikom inkvizitoru Franji valjda bi i taj svod trebalo okrenuti naopako ili jednostavno izbaciti iz Vatikanske palače, jer može asocirati na svakojake bogohulne misli. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost izloženih slika triju umjetnica, jer se u likovnu umjetnost baš i ne razumijem, ipak čisto sumnjam da bi ovo što je tamo bilo izloženo izazvalo nekakvu kolektivnu sablazan osim kod spomenutog župnika, zatim par njegovih istomišljenika i štovatelja, te nekolicine komentatora na župnikovu blogu koji golo tijelo, u objektu što na vrhu ima križ, nikako tamo ne žele vidjeti iako se po raznim svjetskim crkvama može naći eksplicitno golih tijela u izobilju.

Ali kad nekome Božja kreacija čovjeka koji se ne rađa nikako drugačije nego gol predstavlja vulgarnost, blesavoću i glupost, onda je svako daljnje ulaženje u diskusiju izlišno i bespredmetno, a da su Sandro Botticelli ili pravim imenom Alessandro di Mariano Filipepi ili Michelangelo di Lodovico Buonarotti Simoni živjeli u isto vrijeme kada i župnik Jurčević, zasigurno bi zajedno sa svojim djelima bili bez pardoniranja izbačeni na ulicu i tamo se pekli na tihoj vatri koja se, kad Veliki Inkvizitor i sudac prelome štap, pretvara u božansku lomaču i takve umjetničke veličine zajedno sa njihovim bogohulnim mazarijama pretvara u prah i pepeo.

(715)