TEMPLARI – 1. DIO

UVOD

Devetnaest godina nakon prvog križarskog pohoda, točnije 1118. osnovani su Templari, red čija je glavna zadaća bila zaštita hodočasničkih pohoda u Svetu Zemlju, a osnivač im je bio Hugo de Payen. Deset godina kasnije papa Inocent III. i službeno je potvrdio postojanje reda koji postaje popularan širom Europe, uglavnom zaslugom opata Bernarda od Clairvauxa. Osnivač reda Hugo de Payen godine 1130. vratio se u Jeruzalem sa preko tri stotine vitezova koji su se istaknuli u mnogim bitkama, a posebno u svom skromnom redovničkom životu. Kako su stekli jako dobru reputaciju kao hrabri ratnici, vladar Svete Zemlje ustupa im čitavo jedno krilo svog velikog dvora i u tom trenutku templari postaju jedno od posebno zagonetnih i svakako najvećih misterija zapadne kulture. U tom dvorcu gdje su boravili slučajno ili možda i ne pronalaze dijelove i ostatke Hrama koji je davno prije dao sagraditi Davidov sin Salomon. Naime, svrha tog Hrama bila je velika pobuna Židova za vrijeme postojanja Rimskog Carstva pa su mnoge dragocjenosti skrivane u te prostore kako bi se zaštitile i sačuvale jer je hram kasnije do temelja razoren. Ako bi se referirali samo na tu navodnu slučajnost, templari su zapravo bili neka vrsta tragača za zlatom i dragocjenostima, međutim u svemu tome, tim teorijama zavjere koje i danas kruže, to baš i nije cijela i potpuna istina, jer nije samo navodno blago Židova u ovom slučaju bilo u pitanju, radilo se zapravo o puno vrjednijim stvarima kao što su bili vjerski spisi te tumačenja koje je učila vjera što je kasnije bila podloga za razvoj kršćanstva. Templari su tako u vrlo kratkom vremenu postali kako vojna tako i diplomatska velesila ne samo u kršćanskom već i u arapskom svijetu. Iako su imali vrlo stroge kriterije o pristupanju njihovu redu, mnogi su im se pridruživali, pogotovo plemići, a stekli su i veliki ugled kod posebice europskih vladara koji su im podijelili svoje velike posjede i razne privilegije. Osim toga, templari su u to vrijeme u potpunosti monopolizirali proizvodnju naoružanja, a posjedovali su trgovačku kao i ratnu flotu te bolnice gdje su unaprjeđivali medicinu onoga vremena, a nisu odgovarali niti jednom vladaru osim papi osobno. Takva situacija nikako nije odgovarala većini europskih vladara koji su ih počeli sistematski proganjati i proglašavati hereticima što je u ono vrijeme bilo izuzetno popularno i efikasno, jer ukoliko ti je netko smetao najlakše ga je bilo proglasiti bogohulnikom, pa su 1310. godine u Parizu upravo pod tom optužbom na lomači spaljena pedeset i četiri templara dok se jedan manji dio uspio spasiti navodno pobjegavši u Škotsku. Njihova iznenadna pojava i velika popularnost ubrzo je isto tako učinila da se mnogi okrenu protiv njih, ne samo većina europskih vladara nego i sam papa pod čijom su zaštitom čitavo vrijeme djelovali kao križarski borci za kršćanstvo. Kako god bilo, odgovori se vrlo teško i danas nalaze, jer je njihov nagli progon i mučenja pod optužbama da ne priznaju Isusa kao božanstvo, kroz mučenja i ispitivanja preuzela inkvizicija kojoj su pod neviđenim terorom priznavali razna nedjela koja vjerojatno nikada nisu niti počinili. Sve ukazuje na to da su templari zapravo poznavali pravu istinu o kršćanstvu pa su počeli smetati čak i onome pod čijim su patronatom djelovali, dakle papi osobno. Logika nalaže, iako neke tajne ni danas nisu u potpunosti razriješene, kako su templari u svojim istraživanjima sasvim slučajno naišli na moguća otkrića koja su u potpunosti mogla afirmirati njihov red, ali o čemu se zapravo radi nikada se nije saznalo.

U svakom slučaju teško je razumjeti i saznati točan razlog zbog čega su se pripadnici reda našli na meti kako mnogih europskih vladara tako i pape, ali treba svakako uzeti u obzir srednjovjekovno vrijeme u kojemu se to događalo kada je papinska moć bila neupitna zahvaljujući dogmama, pa je i papi bilo od koristi i velikog značaja stvoriti jedan tako jak svećenički red odgovoran izravno njemu, pogotovo u zemljama gdje su templari djelovali i gdje je samim time papinska moć automatski jačala. Hugo de Payen i papa očito su imali iste ciljeve kada su stvarali templare, međutim problem je nastao kada je papa shvatio da bi de Payen u određenom trenutku mogao čak i preuzeti moć pape i kršćanstvo pokušati vratiti njegovim pravim izvorima. Druga je mogućnost, ali puno manje vjerojatna, da su templari posjedovali neka otkrića kojima su ucjenjivali vrh Katoličke crkve, pa i samoga papu, no te svoje namjere nisu uspjeli realizirati. Isto tako, templari su u potrazi za „Svetim gralom“, koji se smatrao neograničenim izvorom moći, pretpostavlja se, postali netko tko je znao tajnu pravog identiteta Isusa Krista i istinu onoga što je on poučavao. U prilog toj činjenici govore i takozvani svici s Mrtvoga mora iz prvog stoljeća naše ere pronađeni u Egiptu. Između ostalih dokumenata koji su nađeni u Nag Hammadiju postoji i Evanđelje po Filipu u kojemu se Isus uopće ne percipira kao bilo kakav čudotvorac ili tome slično već samo kao običan mudrac, zapravo filozof. Naime, treba podsjetiti da je Isusovo božanstvo ustanovljeno i utemeljeno na koncilu u Niceji četiri stoljeća nakon njegove smrti pa se od tada tek to uzima kao neupitna dogma. Po tome što je nađeno u Egiptu Isus je jedan od pripadnika sekte esena koji ljudima govori o Bogu, a ne Sin Božji kako se to već stoljećima sugerira. Nadalje, shodno tome ni sv. Petar nije nikakav namjesnik Boga na Zemlji pa tako niti pape nemaju moć koja im je ustupljena kroz priču o Petru kao prvom papi. Bojazan da bi templari možda otkrili sve te dokaze o pravom Isusu i njegovom nauku zasigurno bi uzdrmala temelje papinstva i same Katoličke crkve kao takve, pa na kraju ostaje otvoreno i pitanje jesu li templari zaista zauvijek nestali sa povijesne scene ili negdje u ilegali čekaju povoljan trenutak za svoj povratak, prvenstveno u svjetlu uspostave nekog novog svjetskog poretka.

(1229)