TIMOV TIM

Nakon mjeseci mučenja i natezanja oko nove Vlade i premijera koji uopće nije izašao na izbore, dobili smo ono što se moglo i očekivati koliko god svi trubili o reformama i stručnoj vladi. To je od završetka izbora gotovo postala mantra onih koji su malo pregovarali s jednima, pa malo s drugima i na kraju smo dobili sve samo ne ono što je bilo najavljivano. Ni stručnjaka, ni reformi, a narod opet nitko ništa nije pitao, ali koga to uopće briga, važno je da se skrpalo nešto što ni u najgoroj noćnoj mori nismo mogli očekivati, a već nakon par dana jedan je ministar dao ostavku na svoju funkciju zbog raznih nepodopština koje je radio, pa se sada pitamo tko je sljedeći. Nevjerojatno je da hrvatski premijer, osim što ne zna hrvatski jezik, bez ikakve provjere i znanja o onima koji su mu nametnuti potvrdi sve te ministre o kojima zapravo ništa ne zna, ali sve je to za njega samo izazov. Mislim da je tu riječ do sada ponovio bar tisuću puta, a taj mu izazov ne donosi ništa drugo osim podsmjeha i negodovanja jednog dijela javnosti. Neću sad o ministrima koji imaju stavove kao da smo u nekim vremenima koja su daleko iza nas, jer to ionako ništa neće promijeniti, ali u ovom stoljeću na ministarska mjesta stavljati one koji otvoreno agitiraju protiv antifašizma je jednostavno kontraproduktivno i dovodi do opravdanog čuđenja da takve osobe uopće mogu egzistirati na tako važnim pozicijama.

Za takvo stanje isključivo je kriv Most, ne HDZ za koji već odavno znamo kakav je, ali čudi me taj Božo Petrov koji je na sve to pristao. Naime, ili ga nitko ništa nije pitao ili uopće nije imao pojma o likovima i djelima onih koje su mu tako vješto ugurali u Vladu. Ne mogu se oteti dojmu kako je jedan status na Facebooku biskupa Košića okrenuo Petrova ne za tristo i šezdeset nego za milijun stupnjeva te da su pregovori s SDP-om bili samo obična farsa za zamagljivanje očiju i mozga njihovim glasačima koje je Petrov nekoliko mjeseci pošteno povukao za nos i naglo se okrenuo tamo gdje zapravo po svom habitusu i pripada – konzervativcima kakvi nisu ni u Tuđmanovo vrijeme viđeni. Ali, vratimo se mi Timu i njegovom timu. Protiv čovjeka nemam ništa jer ga uopće niti ne poznajem i ne sumnjam u njegove dobre namjere, ali okružiti se ljudima o kojima pojma nema je presedan čak i u takvoj zemlji čuda kakva je Hrvatska. Orešković nije upoznao nikoga od njih, sam je rekao da se tek treba upoznati što je nevjerojatno za čuti od jednog premijera koji nema apsolutno nikakav utjecaj na one koji ga okružuju. Čovjek je jednostavno iskorišten i biti će lutka na koncu puno većih igrača od njega, onih koji jako dobro znaju što im je činiti sa ovom napaćenom zemljom kojoj je dosta eksperimentiranja sa bilo čime, a postavljanje Tihomira Oreškovića nije ništa drugo nego obični eksperiment kako bi se dobila vlast u kojoj će sve odluke donositi netko drugi, a ne onaj koji je najodgovorniji za cjelokupno stanje u državi. Sve se nekako bojim kako od ovoga svega neće biti ništa i kako će Tim, kada shvati u što se uvalio, jednostavno pobjeći glavom bez obzira, a mi ćemo ostati prepušteni na milost i nemilost uništavanja još ono maloga što nam je ostalo. Uglavnom, Timu ne proričem blistavu budućnost i bilo bi mu najpametnije pustiti sve k vragu i nestati s ovih prostora slušajući Ricky Martina i Livin’ La Vida Loca na nekom egzotičnom mjestu.

(111)