U IME BOGA – NASILJE U SVETIM KNJIGAMA

I. DIO

Opće je poznato kako su Svete Knjige bilo koje religije, a ovdje se fokusiram u najvećoj mjeri na Bibliju iako niti u drugima nije ništa bolje, prepune nasilja svih vrsta. Ako pogledamo samo Stari zavjet, skup od trideset devet kanonskih tekstova, mogućnosti za ubojstva ljudi, a tu su i razne druge odvratnosti poput incesta i tome sličnoga. Uglavnom, strahota na strahotu koje bi i najvećim vjernicima morali stvarati nelagodu što je najblaža riječ za takvo nešto. Bacanja ognja vatrenog s neba koji neodoljivo podsjeća na uporabu napalma u današnje vrijeme, prijetnje klanjem onih koji se ogluše o božje prohtjeve, incestuozne situacije, mizoginija, silovanja nevinih žena i još mnogo toga, čine nešto što se zove Sveta Knjiga, a ako tu ima i trunke svetoga onda se treba zapitati što svetost zapravo je. I islamski pa tako i židovski te kršćanski zapisi kasnije pretvoreni u Svete Knjige puni su agresivnosti i upitne moralnosti koje se opravdavaju na razne načine, ali isto tako uopće ne osuđuju takva krvoprolića već ih naprotiv i potiču. Nasumce brojeći, recimo riječ razoriti pojavljuje se u Bibliji najmanje pet stotina puta, dok s druge strane pomirljivu riječ kao što je milosrđe i njima slične javljaju se nešto više od dvije stotine puta, a ništa bolji omjer ne nalazimo niti u Kur`anu. Oglušiti se o božje riječi za sobom su povlačile razne reperkusije nezamislivih razmjera, a gnjev Boga, kako god ga zvali, izazvao je i gomilu kolateralnih žrtava, pa su Svete Knjige postale pravi priručnik za genocide svih vrsta.

Svi ratovi vođeni u ime Boga i njegovi akteri redom su tvrdili kako ratuju isključivo po božjoj riječi imajući na umu sve ono što su u tim knjigama pročitali, a najpoznatiji primjer su Križarski ratovi s kršćanske strane, te džihad s one islamske. Ovdje treba znati i to da je sam Bog u Knjizi izlaska rekao kako je on zapravo silno ljubomoran Bog, a u Knjizi brojeva čitamo kako spomenuti čak ima i svoju vojsku dok se u Ponovljenom zakonu ne samo obrambeni već i ofenzivni rat smatraju sasvim normalnim i poželjnim pa oni koji ratuju i pri tome ubijaju ne vide ništa loše, čak su i nadahnuti samim Bogom kako bi činili razna zvjerstva. Gotovo čitav Stari zavjet pun je Njegove ljubomore i poticanja tog istog Boga na sva moguća nasilna ponašanja. Kroz povijest su nebrojeni vjerski vođe doslovno poticali vjernike opravdavajući te strašne stvari božjom riječi i njegovom voljom kako bi porazili razne neprijatelje, jer Bog ih isto toliko mrzi koliko i oni sami. Abrahamov Bog i Bog njegovih potomaka zapravo je bio netko tko uništava sve što mu se ne sviđa i to svim mogućim sredstvima kako bi ih istrijebio, počevši od sveopćeg potopa preko Sodome i Gomore, šovinizma, masovnih pokolja i razaranja, kažnjavanja cijelih naroda, kamenovanjima do smrti. Treba samo podrobno zaviriti u Petoknjižje gdje se razaranje i to ono masovno postavlja gotovo kao imperativ, a i mnogi su se vojskovođe kasnije kroz stoljeća vodili upravo Svetim Knjigama vršeći zvjerstva nad svojim neprijateljima.

Što se tiče Novog zavjeta, ni tamo nema baš previše milosti, pa ni od moralnog autoriteta kao što je Isus, ali o tome ćemo se pozabaviti u drugom dijelu ove analize ratova u ime Boga.

(560)