ZDRAVSTVO NA APARATIMA

Prije nekoliko dana liječnici su održali prosvjed zbog, između ostaloga, katastrofalnog stanja u hrvatskom zdravstvu. Gotovo da i nema segmenta koji funkcionira, od beskrajnih lista čekanja, gomile neplaćenih prekovremenih sati, pretvaranja liječnika, posebno onih obiteljskih, u puke administratore čime su dovedeni u situaciju da uopće nemaju vremena za svoje pacijente, pa do neviđenih gužvi na hitnim prijemima bolnica jer drugačije jednostavno ne možete doći na red kod specijalista ukoliko vaše stanje zahtijeva nešto bržu intervenciju, a ne od najmanje šest mjeseci koje minimalno morate čekati da bi do određenog specijaliste uopće došli. Tu je i notorni i neizostavni HZZO koji si uzima sve veće ovlasti, pa čak i da zatvara bolovanja, navodno predugačka, a posljedica su već spomenuta užasno dugačka lista čekanja kako bi uopće saznali što vam je. U tom nakaradnom sustavu postoje i takozvane liječničke komisije koje masovno skidaju bolesne ljude s bolovanja usput izigravajući kirurge, interniste, pa čak i psihijatre uz neizostavnu mantru kako vam je bolje ići raditi ukoliko imate psihičkih problema nego sjediti kod kuće i sami sebe bacati u još veću depresiju od one u kojoj već jeste, ignorirajući tako nalaze pravih psihijatara koji su vam napisali poštedu upravo zato jer niste sposobni funkcionirati između većeg broja ljudi.

Ministar Beroš i njegovi državni tajnici, a posebno tajnice uvjeravaju i liječnike i pacijente kako su vrata ministarstva svima otvorena, ali kroz njih ne može ipak svatko ući. Ulaze odabrani koji podržavaju ministrove reforme za koje nitko s imalo mozga nema pojma na što se odnose i gdje se to provode. Ako je reforma tjerati ljude na sistematske preglede, iako zaposleni u većini ionako na njih redovito preko poslodavca moraju ići jednom godišnje, onda je takozvana reforma potpuno promašena jer umirovljenici su ionako prečesto kod doktora, a nezaposleni su većinom mlađi i donekle zdravi ljudi koji liječniku odlaze po potrebi, a ako im nešto i je, opet se vraćamo na ono višemjesečno čekanje da bi im specijalista postavio dijagnozu.

Ako je to najveći doseg reforme zdravstva onda smo u velikom problemu, a do sada osim tih sistematskih pregleda ništa drugo nismo od reforme čuli ni vidjeli. U bolnicama i dalje nema mjesta, zahvati koji nisu hitni redovito se prolongiraju sve dok ne postanu izuzetno bitni, a onda zna biti itekako prekasno. Na kraju nam svima ostaje ono što je već godinama jedino što nas spašava, a to je odlazak privatnicima iako gotovo svi uredno plaćamo zdravstveno osiguranje. Prvi suvisli potez u reformi zdravstva bio bi smijeniti nesposobnog ministra i svu onu, isto tako nesposobnu, bulumentu njegovih suradnika koji su tamo voljom politike, a ne zato što su posebno kompetentni. Dok na mjesto glavnog čovjeka zdravstva ne dođe netko tko će se stvarno pozabaviti problemima kako liječnika tako i pacijenata neovisno od politike, do tada će nam kompletno zdravstvo egzistirati na aparatima za koje znamo da se mogu i isključiti, a onda smo svi svjesni kakva nas katastrofa čeka, iako na pragu te iste katastrofe već jesmo i to jako dugo vremena.

(36)