ZLATNI KAVEZ

Ljubav, baš ta velika ljubav, čudna je to pojava, čudno stanje… Nekako sve ono što kažemo da nikada ne bi, sve se izgubi u ljubavi, jer u njoj nema granica, nema pravila, nema ničega… Naravno u onoj pravoj…. Pristajemo na sve, na sve uvjete, na sva pravila, opravdavamo sve postupke, sve mušice partnera, baš sve… Leptirići u nama nas drže dva metra iznad zemlje, trnci u tijelu, sve ono što nam se inače ne dešava. Ali što kada zbog ljubavi pristanemo na baš ne lijepe uvjete, stvari, događaje, što kada se nađemo u zlatnom kavezu? Često se taj pojam zna čuti, iako je kod nas na neki način još uvijek tabu. Psiholozi to objašnjavaju pod egidom kako zapravo imaš sve osim slobode, pa se osjećaš kao ptica u krletci, lav u kavezu… Borimo se protiv zlostavljanja životinja, protiv zatvaranja u kaveze, protiv lanaca, a puno puta to sami sebi radimo. Svi se mi odričemo nekih stvari, mjenjamo se radi ljubavi i to je u redu, ali što kada to prijeđe u neke ekstreme. Obično kažu da u tom slučaju imate sve, ljubav, pažnju, financijsku sigurnost, stvarno ste kao kap vode na dlanu, ali postoji i tamna strana medalje, a to je upravo to oduzimanje slobode, jer to je baš to, oduzimanje slobode uz našu dozvolu. Žene koje su bile u takvoj situaciji pa su se nakon nekog vremena na razne lakše ili teže načine oslobodile okova kažu da sve počinje polako, onako bezbolno i čisto, kao usputno, površno. Danas ne možeš sama na tržnicu, da ne tegliš sve stvari, sutra na kavu, jer što ćeš s prijateljicama i tako se čujete često. Onda nije dobro da sama vodiš klince u vrtić, ipak tamo dolaze tate sa svojom djecom i tada odjednom shvatiš da nigdje ne smiješ sama izaći, da gdje god kreneš imaš vjernu sjenku koja te prati. A ako i odeš sama na kavu onda su tu procedure kada prije ili kasnije moraš objašnjavati gdje ideš, zašto, s kim, što ste pričale i slično, uglavnom da ti kava prisjedne.

Ali, da se ne zavaravamo imamo i obrnutih primjera, gdje i žena muškarca drži tako. Rijeđe su to pojave, ali ih ima, tamo gdje je ona taj stalni čuvar kao vjerna sjena i ništa se bez nje, njenog znanja i prisutstva ne može održati. Što nas navodi da pristajemo na to? Odgoj? Primjeri iz obitelji? Slijepa zaljubljenost? Tko to zna, možda to zbilja tako neprimjetno dođe da se ni ne snađete, a već ste zatočene. Naravno uz to slijede i ona pravila ponašanja, oblačenja, razgovora i svega sličnog što su apsolutno uvjeti za sretan odnos i ljubav. Što uopće partnere navodi na tako nešto, pa zar ne bi iskrena ljubav trebala biti zajedništvo, ali ipak s određenom dozom slobode? Veza, zajednički život, ali ne isključujuči neke vanjske socijalne odnose? Ljude s kojima ćemo solo otići na kavu, prošetati, popričati? Sve više se žena javlja s ovim problemom, osoba koje su praktički zatočene i nemaju izlaza. Malo ih uspije naći bijeg iz takve situacije, smogne hrabrosti i zatraži prekid, razvod ili slično, a što je najgore, iako su svjesne o čemu se radi i dalje sve pravdaju ljubavlju, brigom, pažnjom. Karakteristike takvih muškaraca su većinom iste: ljubomora, prejako izražena posesivnost, potreba za kontrolom, strah od gubitka te davanje ljubavi i pažnje na kapaljku, uglavnom samo onda kada se njima to svidi i onda kada osjete da im se ljulja tlo pod nogama. Žene su danas dovoljno pametne, odrasle i emancipirane da bi znale prepoznati takvu osobu, pa stoga drage moje dame, a i pokoji muškarac koji je u sličnom problemu, pamet u glavu i na vrijeme se izvucite iz problema. Dok ne bude zbilja prekasno.

(3629)